Evo stigla nam i jesen. Nakon, vrućega i suhoga ljeta, stigla jesen, sa svim svojim obilježjima. Iz, sadašnje životne dobi, gledajući unazad, sjećam se svakakvih jeseni.
Znale su biti mrske, prohladne i kišom prošarane, a znale su biti i zlatne, tople i pune sunca i vedrine, prava hrana za dušu čovjeka. Plodovi bijahu bogati, lijepi mirisni, pa ti dušu ponese, u razmišljanju ka nekoj novoj sferi, blagostanja, bogatstva i ljepote. Niti kiše koje bi nadolazile nisu takvoj jeseni mogle oteti čar ljepote, a tek prvi mrazevi počeli bi najavljivati …posve tiho, da dušu ne rane, nailazak hladne zime.
Jesen je na selu obitovala mnogim poslovima, ugodnim i manje ugodnim, ali valjalo se prirediti za zimu, jer propušteno se teško moglo nadoknaditi. Nije pomagalo niti češanje iza uha, kada bi sjeverac nanijeo bijeli kristalni prah, uz zapećke zabatnih zidova, jer onda bijaše kasno …nenapravljeno se onda više nije moglo napraviti.
No vratimo se jeseni. Ona je tek na pragu i nije zgorega detaljno o svemu razmisliti i osmisliti redoslijed posla koji je pred nama. Mahom znamo prioritete i onda tako i postupamo, no namjerno one poslove koji su nam dragi obavljamo prije a druge opet poslije.
Urađeni posao stvara nam osjećaj izobilja, bogatstva, koje nam se eto slilo poslije cijelogodišnjega truda i uloženoga rada.
Iako je naša Slavonija predodređena, svojom plodnošću, svaki rad bogato nagraditi, nije uvijek tako. Često se upitam je li dovoljno samo posijati, usaditi ili u zemlju zagrnuti sjeme pa kako mu onda i bog da, čekati urod.
Nažalost, mnogi misle upravo tako, pa se onda i ne treba čuditi kako su rijetki dobrostojeći zemljoradnici bivali, jer se zaboravilo na činjenicu da samo rad i trud daju rezultate.
No, ne želim se stavljati u ulogu ocjenjivača situacije koja je vladala u Slavoniji za Titova doba, nego samo se usuđujem primijetiti da je takvo vrijeme bilo.
Ovo navodim sa jednim jedinim razlogom, kako bi vam ispričao priču o jednome poslu, koji sam i sam volio raditi, ne toliko zbog produkta toga rada, nego zbog okruženja i dogodovština koje su pratile taj posao.
Ma budimo iskreni, naša Slavonija, bogata pijancima, i to onima koji najčešće troše rakiju, šljivovicu, najčešće je opet siromašna sa uređenim voćnjacima, obrezanima na vrijeme i pokošenima. No nije samo riječ o voćnjacima, nego i ostalo gospodarstvo, takvih, bijaše mahom plod naslijeđenoga, a manje nešto stvoreno njihovim radom.
Često smo u društvu, znali kritizirati socijalistički sistem, ali smo iskreno priznavali da ni Tito i njegovi zakoni ne mogu biti krivi za situaciju koja je vladala u našim selima. Vrlo mali broj ljudi je koristio velike i male rupe i mogućnosti u tim zakonima, nego se više čekalo da se nešto „prikotalji“, a od toga nije bilo fajde, jer rijetko nešto dođe samo od sebe.
Iz ovoga, malo duljega uvoda, promućurni među vama, mogli su naslutiti da se radi o pečenju rakije, jednome od najdražih poslova velikoga dijela Slavonije, a i dobroga dijela Slavonaca, manje sadašnjih doli onih, čak i prije moje generacije.
Kako se taj posao ne može obavljati bez pomoći, tako sam i sam zamolio šogora da mi bude pri ruci, jer bilo je oko desetak kazana za ispeći, a to onda traje barem dan i noć. Pošto nisam imao svoj kazan, nego sam ga morao posuditi u selu, morao sam posao obaviti bez prekidanja, jer su već i drugi čekali na isti.
Počeli smo negdje oko osam sati ujutro, jer tada dobismo kazan i nastavismo cijeli dan dalje. Posao i nije neki težak, naspe se kom iz kace, i podloži vatra. Sve dok, iz hladnjaka ne poteče, prvo stidljivo a potom i pravim mlazom, nema se što raditi, doli paziti da vatra jače gori kako bi kom što prije proključao.
Hladnjak je na donjemu dijelu priključen sa plastičnim crijevom na hidrofor a gore opet sa odvodnim crijevom koje vodi direktno u jarak, kako bi prostor oko kazana ostao suh i kako se pri radu ne bi blatili, niti ljudi a niti posude.
I dok smo ja i šogor, bez neke velike žurbe, redali kazan za kazanom, i dan je promicao polako, a bio je jedan od onih toplijih dana jeseni, kada za sunčanog vremena možeš i u košulji kratkih rukava raditi. Negdje podvečer, poslije obilne užine, dok smo čekali da procuri, otvorismo i pivo i onako, u šali, spomenusmo poneke poznate pijanice u kraju. Još šogor kroz smijeh primijeti:
-Nemoj vraga na zid crtati, jer ako osjete kazan, evo njih, ne brini. Nemaju ti oni nikakovih skrupula, nego ravno za njuhom.
Smijali smo se glasno, ali ne za dugo. Nije, naime, prošlo niti pola sata, a na kapiji se pojaviše dvojica, dobro nam poznatih susjeda. Nazivali smo ih susjedi iako su malo podalje od nas živjeli, a da su kako se kod nas kaže, rakijaši, znalo se.
Djelovali su posve trijezno, iako sam znao da su svoju dnevnu dozu sigurno konzumirali, a sada podvečer mogu si i poneku više priuštiti. Uljudno nas pozdraviše i zauzeše mjesto na raznim komadima drveta, kojih bijaše u izobilju pored kazana. Naravno, kao dobar susjed i domaćin, ponudih ih pivom ali, iako odbiše, rekoše da bi radije probali mladu mučenicu, kako tituliraše frišku rakiju.
– A gdje vam je žlica? …upitaše u čudu.
-Kakva žlica …upitah ja, jer nisam razumio što treba žlica pri destilaciji.
-Pa, boga ti kako ćeš znati kojiko ti je rakija jaka …pojasniše malte ne u glas.
-A, to. Ne treba žlica imam ja areostat pri ruci.
-Aero …šta?
-Grade …dosjeti se šogor uz osmijeh.
-A to, grade, tako reci a ne aero šta ti ja znam.
U međuvremenu donesosmo im i žlicu i polić (flaša od pola litre) stare rakije kako bi isprali usta, jer oni inače ne piju nego tek tako vole poljubiti flašu, a u tome onda udje u grlo i pokoji deci. Naravno, kad je nova procurila, oni bi svako malo žlicom probali, pa onda popravljali sa starom, naravno samo usporedbe radi. I, naravno, što je vrijeme odmicalo, i njihova priča postajala je življa, a i savjeti, što i kako bi trebalo bivali su češći. Nakon nekog vremena upitaše:
-A, vodu u hladnjaku ne minjate, kako to. A rakija je hladna unatoč tome?
-Nije potrebno …objasni im šogor i još reče…
-Kad se gore zagrije otvorimo slavinu i držimo otvoreno dok gore opet ne bude hladna voda.
-A, tako se to danas radi. E kad smo mi pekli ni bilo vodovoda, ni hidrafora, nego se sve moralo ručno raditi. Neću nikad zaboraviti, kad smo kod Smoljanovića pekli, a oni ti svi u familiji slove za velike rakijaše. Bili smo svi već dobro nafajtani, kad netko viknu da se hitno treba u hladnjak voda naliti jer da curi vruća rakija. I onda skoći, naj Blažev, ma znaš ga ti sigurno, i zgrabi amper u koji je curilo i saspe u hladnjak. Koja je to šteta bila, pa zamisli skoro osm litara rakije sasuo, budala pijana u hladnjak, a odatle ju više ne možeš izvaditi. Joj, kako smo ga svi redom bili, čak je i stara baka, iako je mahom samo sjedila na klupici i bolovala, došla ga par puta štakom premjeriti.
Nasmijali smo se od srca, ali susjed, izgleda naš smijeh nije odobravao, čini mi se da mu on još ni danas nije oprostio učinjenu štetu.
I tako, već u pokasne sate, a i nakon nekoliko ispijenih polića, susjedi se odlučiše na polazak kući. Ali to je već bilo vrlo upitno, jer polako su ih i noge izdavale.
Šogor i ja odlučismo napraviti kraću stanku u poslu i otpratiti susjede do doma, jer osjetismo ipak neku suodgovornost. I dok su oni, posve polagano a pridržavani sa jedne strane šogorom, a druge sa mojom malenkošću, pokušavali što uspravnije koračati ka svojim kućama, počeše u zanosu i pjevušiti, jer bio je to vjerojatno, za njih još jedan, u nizu, lijepih dana. Stigavši do njihovih kuća, a bili su susjedi, sada već glasno, držeći se za tarabu zapjevaše u sav glas:
-Zašto da umrem kad mi vrime nije, Mladost moju zemlja da pokrije.
To je stvarno bila točka na i. I ja i šogor smo se do kuće, previjali od smijeha, jer pred očima nam stalno bi slika njih dvojice, kako se drže za tarabu i riječi pjesme koju su onako zdušno pjevali.
A da bi naš smijeh svima bio pojašnjen, moram reći da je jedan od susjeda bi 87 a drugi 86 godina star.
Nije uzalud izreka „Star si samo onoliko koliko se star osjećaš“.
Veseli čovjek i veseli stroj 🙂