piše: Drago Oršić
Jesen je stigla, pa jedan dan sja sunce i reklo bi se zlatna jesen, a već sutradan osvane tmurno jutro, maglovito i hladno a ponekada se to sivilo pretvori u onu, kako bi rekli crnu jesen popraćenu kišom.
U takovim trenucima najljepše mi je, sjedeći za računalom, jer trenutno mi zdravstveno stanje više tjelesnog napora ne dozvoljava, otisnuti se “you tube ovim” stranicama sa našom slavonskom glazbom i u mislima dočaravati sjećanja na lijepe trenutke iz rodnoga kraja.
Upravo slušam pjesmu od “Garavuša” u kojoj se tuže, kako “nema više baraba” pa u mislima odlutah u neka druga vremena, kada je kod nas u Slavoniji stvarno bilo baraba …
A barabe su u Slavoniju stizale iz krajeva gdje je nakon drugog svjetskoga rata vladala neimaština i glad, iz Zagore, Like i krajeva opustošenih ratnim vihorom. Trajalo je to sve do šezdesetih godina a onda se socijalno stanje društva popravljalo zahvaljujući i početkom odlazaka na privremeni rad u inozemstvo. Poneki dovedoše i porodice i nastaniše se u Slavoniji, kupiše nešto zemlje ili se zaposliše u tvornicama.
Sjetim se tako Jose ličanina, vrijednog barabe, koji je stigao kod nas negdje početkom pedesetih. Osim aršova i budaka i naravno skromne odjeće nije imao ništa drugo. No, bio je vrijedan i pouzdan i svaki posao obavljao je brzo i, kako bi kod nas ljudi rekli “kunteno”, što će reći savjesno. Josu su rado zvali za svakakve poslova, a on je bio presretan jer nije morao tražiti posla.
Zarada i nije bila nekakva ali on je sve to usporađivao sa stanjem u Lici, odakle je došao, i činilo mu se to bogom dano. Unajmio je stan, pokrajnju sobicu u kučaru kod “Ševe”, kako smo ju mi djeca zvali, a dobila je to ime jer svi ju u selu nazivahu “snaš Eva” a nama djeci odmah upade u oko da bi jednostavnije, barem u našim dječjim razgovorima upotrebljavati ono “ševa” pa tako i ostade do danas. Naravno, nju smo inače kao i svi drugi oslovljavali sa ” snaš Eva” a ona iako je sa vremenom dočula da je mi zovemo “ševa” nije nam to uzimala za zlo. Eva je bila udovica iza rata, pa bi joj Josa, kako ga je ona zvala, jer udala se iz Srema, a tamo divane ekavski, za nadoknadu za stan uradio dio poslova u polju i oko kuće, a zao svijet je pričao da je Josa još ponešto bio voljan uraditi, ali mi to onda nismo shvatali.
U kasnu jesen, kada više nije bilo posla u polju a i sve za zimu bi priređeno spremi se Josa da prvi puta, od kako se otisnuo u svijet, posjeti Liku i rodni dom. Istina, nije mu taj rodni dom dao ne znam kakovu ostavštinu, jedva mu najstariji brat nabavi več rabljeni aršov i budak, ali druga dva brata ne dobiše ni to. Oni se zaputiše prema moru i uz božju pomoć ponadaše se ukrcati na neki brod. Otac im nestade u ratu, a ni pitati za njega nisu smili jer nije bio na pobjedničkoj strani. Mater su par pute saslušavali ali joj ništa ne natovariše na vrat i ona ostade sa najstarijim sinom.
Sve je to Josi prolazilo kroz glavu, radujući se da će moči svojima pokazati kako se snašao u bijelom svijetu, a bogami i priskrbio ponešto. Eva mu je poklonila stari ruksak, od pokojnoga, a našle su se tu i dvije žitne vreće u koje je Josa napakovao i brašna i šećera, a bijaše tu i kulin, nekoliko šikara slanine i jedna šunka, koju je dobio za dobro iskopani odvodni kanal kod jednoga imučnijeg suseljanina. Veselio se Josa svu tu zaradu pokazati i podijeliti sa svojima, neka svi vide i pričaju kako Josa nije sjedio i tratio vrijeme, nego radio i zaradio.
No nije se u ono vrijeme putovalo, kao što se to danas putuje, pa je i Josa trebao skoro tri dana do Vrhovina, a onda mu neke drvosječe, koji su se vračali sa posla pomogoše, te u sumrak stiže u rodno selo. Brat i mater se obradovaše ali već je i Joso osjetio da to nije ona prava radost, no nešto obligatorno, nešto što se treba. Nije mu baš bilo pravo ali osjećaji prevladaše pa sjediše do dugo u zimsku noć pričajući o ovome i onom, a Josu obradova, iako bi ga to normalno uvrijedilo, kada ga brat upita koliko misli ostati. Zato se izgovori da ne može dulje od dva, tri dana ostati, jer eto tamo u Slavoniji i zimi ima posla na pretek, pa ako odulji sa povratkom mogli bi mu dobri poslovi izmači.
Primjetio je da je odgovorom i brat a i snaha zadovoljni pa nastavi sa pričom unatoč mučnini koju je osjetio u želudcu. Drugi dan proveo je nalazeći se sa suseljanima, pa riječ po riječ dan brzo prođe, a zimski dani u Lici su kratki. Za večerom zamoli brata da ga ujutro rano probudi pa bi krenuo na put, jer i za stići u Slavoniju trebati će mu par dana. Ujutro se pozdravi srdačno sa svima i ubrzo ga nestade u jutarnjoj magli na Vrhovinskom putu. Vračao se u Slavoniju shvativši da ovdje više nije doma i jedino je kroz zube promrsio, da ga skoro vidjeti neće.
A posla je u Slavoniji i zimi bilo. Ljudi su odlazili u šume i sa dozvolom vadili Panjeve porušenih stabala te ih kod kuće sitnili i slagali na suho kako bi se preko ljeta osušili i služili za ogrjev iduče zime. Josa bi pomagao u poslu, aa bio je težak posao pa je i on naspremao za sebe i “ševu” za iduću zimu.
No godine su prolazile, posla je bivalo sve manje a i ljudi nabaviše mehanizaciju pa malo po malo postade Josa suvišan. Ono malo zemlje što je “ševa” imala obradio je uvijek savjesno a priskakao bi drugima u pomoč i ljudi su ga rado vidjeli kao jednoga od svojih, suseljana susjeda. I mi smo već stasali pa bi subotom i nedjeljom uvečer znali zaći u gostionicu jer to je bilo jedino mjesto gdje se imalo izaći koncem tjedna. Poseban događaj bio je kada se Josa tamo zatekao. On nije bio alkoholičar ali sa vremenom bi znao i preci granicu pa bi onda držao predavanja o hrvatstvu i povijesti, a nama je to bilo interesantno, pa bi mu plaćali piće, a on bi sa svakom novom čašicom postajao sve vatreniji u svome hrvatstvu sve dok ne bi zaključio kako bi mu jedina želja bila umrijeti za slobodu Hrvatske sa sabljom u ruci. Poslije toga bi obavezno od teturao doma i tko zna što se to u njegovome mozgu odigravalo dok su alkoholne pare polako u snu napuštale iznureno tijelo. Naša klika ga je proglasila za najvećega Hrvata i u šali ga uvijek svrstavasmo uz Jelačića, Trenka i Radića.
Kako je vrijeme prolazilo i mi se rasusmo po, tada Jugi, neki za poslom neki odoše studirati ali zadržasmo običaj da se barem jednom u tri mjeseca nađemo doma, a onda subotom opet u gostionu i stare šege sa Josom i drugima koji bi se tu zatekli. Išlo je to neko vrijeme, možda i par godina.
Jedne hladne i kišovite jesenske večeri, upravo se vrativši sa puta, saznadoh za večerom da je Josa umro i da je sahranjen na mjesnom groblju prije tjedan dana. Iako je hrana bila odlično spravita, nije mi više prijala. Pogodila me ta vijest, kao da mi je umro netko toliko važan i blizak, iako to nisam za Josu osjećao dok je bio živ. Požurio sam u gostionu ne bih li saznao više o smrti “najvećeg Hrvata” poslije Jelačića, Trenka i Radića.Istina je bila neumoljiva i okrutna. Josa je umro na vanjskom zahodu. Sjeo je, napeo se da obavi nuždu i valjda u tome naporu ispustio dušu.
“Osramotio nas je” rekoše neki, ali više u šali no nisam se slagao sa njima, jer vjerujem da je Josa mogao birati izabrao bi i drugo mjesto a i drugi način, kako umrijeti.
Dok ovo pišem, razmišljam o tome tko nas je sve osramotio, od osnutka samostalne Hrvatske. Oni su mogli birati, ali pohlepa i glad za tuđim, nezasitnost, matrijalna tjerala ih je da nas sramote, pa se sada povlače po sudovima, kojekakvi političari i hohštapleri. Pokrali su nas, napunili đepove ukradenim a sada izigravaju elitu.
Nažalost, još nisam čuo niti poluglasno izgovorenu pogrdu, kao za Josu.
“Osramotili su nas”.