PRIVILEGIRANI GRAĐANIN J.

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Ovih minulih dana podiglo se mnogo buke i mnogo graje, kako u oporbenoj koaliciji tako i u medijima, zbog ugroze prava jednog čovjeka, zbog ugroze prava na mišljenje i prava na slobodu govora Željka Jovanovića.  On sam, nakon što mu je zbog slobode govora skinut imunitet u hrvatskom saboru, optužuje vladajuće da su skinuli svoje maske i pokazali da nisu demokratska organizacija. Njegov stranački vođa taj čin okarakterizirao je kao mali udar na Ustav i opasnim za hrvatsku demokraciju, a koalicijski partner Vesna Pusić nazvala je čin terorom parlamentarne većine koja je spremna terorizirati temeljne institucije predstavničke demokracije u RH, a to je sloboda govora.

Rijetkost je to, ili bolje reći izuzetak, da određeni krugovi i političke organizacije na takav način napadaju vladajuće i ustaju u obranu demokracije, osobito, ako se uzme u obzir da su, što se tiče demokracije i njene vladavine, već odavno pale maske i da se već odavno teroriziraju temeljne demokratske institucije, da se terorizira cijeli jedan narod, bez obzira bili na vlasti jedni ili drugi. Stoga je SDP-ovac Željko Jovanović svakako privilegirani građanin, jer demokracija se pravno zasniva na Ustavnim garancijama prava svake osobe, svake građanke i građanina, a ne samo pojedinca. Ta Ustavna prava i garancije su odavna narušena, a na Ustav je već odavno izvršen udar kad su u pitanju slobode, slobodan govor, jednakost, socijalna pravda, narodni suverenitet, politička i građanska prava tj sva prava koja Ustav garantira i u čijim pogledima  je RH među najzaostalijim zemljama u Europi.

Na obranu ugroženih prava obespravljenih  hrvatskih građana niti mnogi  mediji,  niti Željko Jovanović, niti Vesna Pusić, niti Zoran Milanović nikada nisu ustali. Upravo stoga se ne može reći, iako se javnosti takav dojam nametnuo, da je ta buka i graja ujedno bila i obrana hrvatske demokracije. To je bila obrana jednog privilegiranog člana hrvatske zajednice, a nikako demokracije, jer se ne može braniti ono čega nema i što ne postoji. Kad je nepostojeća demokracija u pitanju i zauzimanje za nju tada se može govoriti samo o borbi za demokraciju, a o tome u ovome slučaju nije bila riječ.

Kad je o oporbenoj koaliciji riječ, u prvom redu o SDP-u, tada se može sa sigurnošću reći da je i njima, jednako kao i HDZ-u, temeljni cilj ograničiti temeljno pravo na slobodu govora. To je pokazalo vrijeme Račanove vladavine kad je  diktat odlučivao tko u Hrvatskoj ima slobodu govora, a tko nema. Smijenjeni su i uklonjeni, u njegovo doba, desetci novinara i urednika, uvela se cenzura, kontroliralo se sve. Onemogućavalo se sudjelovanje u životu zajednice, nije se moglo biti odgovornim subjektom, narod nije mogao manifestirati svoju odgovornost u pitanjima svog života i svoje sudbine. Od takve politike današnji SDP nije se nikada ogradio, nasuprot tome….!

Kao i tada tako se i danas zastupljenost građana i njihovo sudjelovanje u političkom životu manifestira samo u pravu na glasovanje  čime narod ne ostvaruje svoju suverenost, ne postaje nositeljem vlasti, što mu jamči Ustav, nego izlaskom na izbore i davanjem glasa samo prenosi svoju moć, što ne dovodi do njegove suverenosti, već do ustrojstva odvojene moći čiji su interesi suprotni narodu samom, a to nije demokracija. To je manipulacija volje naroda od vladajuće klase, od strane i SDP-a i HDZ-a i od svih onih koji s njima ulaze u koalicije, jer nositelji  vlasti postaju suvereni, a narodna suverenost postaje najviša gola bezakonita sila samovoljna, neodgovorna i neograničena. Sama država time postaje oličenje režima koji svoje državljane pravno, politički i moralno desubjektivizira, jer suverenu političku vlast ne posjeduje država nego privatna volja manjine tj. volja partije ili vođe koji teži k ostvarivanju neograničene uporabe vlasti, što upravo čini srž totalitarizma.

Eto takvo stanje “najjači“ predstavnici oporbe nazivaju demokracijom upotrebljavajući pritom i naziv “parlamentarna“ iako je, što se tiče parlamenta potpuno jasno da hrvatski parlament nikada nije bio središte političkog života, niti središte dominacije u političkom životu, a nije nikada predstavljao ni žarište političke vlasti. U praksi gledajući u hrvatskome parlamentarizmu premijerska funkcija i sama vlada nikada nisu počivali na povjerenju ili nepovjerenju zakonodavnog tijela, već je zakonodavno tijelo-zakonodavna vlast uvijek plesala onako kako je vlada tj. premijeri svirali.

U praksi gledajući hrvatski parlament uvijek je bio sporedna sastavnica demokratskog procesa, sama vlast oduvijek je bila koncentrirana u jednoj osobi , a svrha postojanja parlamenta je samo da bude oruđe diktatu jedne partije na vlasti.

U praksi gledajući parlament ni danas niti kontrolira, niti utječe na državnu izgradnju političke volje, on izglasava i donosi već unaprijed donesene odluke koje vlada unaprijed donese iza “zatvorenih“ vrata svojih dvora i to je njegova prava značajka i funkcija. On je jedna obična diktirana ustanova, a tamo gdje je to na snazi ne može se govoriti o parlamentarizmu, slobodi ili demokraciji pa su, prema tome, Jovanović, Pusić i Milanović ili  pobrkali pojmove i lončiće ili zbog predizbornog vremena obmanjuju mase.

Na osnovu svega o jednoj  demokratskoj oporbi u Hrvatskoj, ako se pri tome gleda na oporbenu koaliciju, ne može se govoriti, jer bi demokratska i politički školovana oporba branila i zauzimala se za prava svih svojih građana i ne bi, iz ovih ili onih razloga, jedno totalitarno stanje uporno nazivali demokracijom. O demokratskom ustroju i načinu vladanja u Hrvatskoj ne može se govoriti , jer tamo gdje je uspostavljen demokratski ustroj koncentracija moći nije u rukama samo državnog aparata. Jer tamo gdje je demokratski ustroj osigurana su politička prava i građanska prava i postoji horizontalna odgovornost između državnih institucija, te garancije realne i prave moći vladanja. Gdje je demokratski ustroj postoji i dioba i međusobna kontrola različitih grana vlasti i ne izostaje kontrola pravosuđa nad djelovanjem zakonodavne i izvršne vlasti, a izvršna vlast se ne osamostaljuje u odnosu na zakonodavnu i pravosudnu. Gdje je demokracija tamo postoje i demokratske institucije društvene kontrole i pravnog ograničavanja državne vlasti.

Gdje je uspostavljena demokracija nema monopola partije nad sredstvima javnog priopćavanja, nema centraliziranog gospodarstva, nema vladanja i vođenja “promjena“ iznad svake granice i kontrole, nema sudski nekontrolirane stranke na vlasti, a zakoni se ne prave neodređeno kako bi svaka odluka postala subjektivna.

Oporbena koalicija jednako je totalitarnog karaktera kao i vladajući, jer da nisu u suprotnom bi zastupali demokraciju u kojoj se politička volja ne kreira  i oblikuje samovoljno, već kroz javno dogovaranje, razmišljanje, rasuđivanje i razmatranje. Borili bi se da građani imaju načina i mogućnosti za sukobljavanje i usklađivanje različitih interesa, da imaju načina da sudjeluju u formiranju političke volje. Da društvo bude protuteža vlasti, da demokracija bude prava i stvarna,a to nije jer joj nedostaje ono glavno- moć društva nasuprot državnoj moći.

Moći društva nema bez stvarnih i osiguranih političkih i građanskih prava, a istih neće biti bez prave ekonomske razvijenosti i razvijenosti građanskog društva . Sve to ne može se ostvariti pasivnošću i dok bude te pasivnosti i apatije hrvatsko društvo će biti nedemokratsko , odnosno, nezaštićeno od proizvoljnosti i samovolje totalitarne državne vlasti i totalitarne aktualne oporbe koja pretendira na istu takvu vlast i vladanje. Koliko god je hrvatska demokracija za hrvatske građane danas polje neslobode toliko ona za političke elite funkcionira i jest polje velike slobode, a to znači nastavak sužanjstva i nesreća za narod i građane RH. Stoga se to stanje mora promijeniti.

Naša demokracija svodi se samo na izborne procedure i počiva na pretpostavkama da će ljudi na vodećim pozicijama , izabrani na izborima, biti potaknuti  uskladiti i usmjeriti svoje ponašanje na način da će biti spremni reagirati na zahtjeve , potrebe i želje naroda. Takav naš pristup i način pokazao se velikom greškom i zabludom, jer nije došlo do ozbiljnih promjena niti će doći do njih i zato sve to treba mijenjati.

Mi smo oslobođenjem željeli ostvariti pravdu, jednakost, slobodu, solidarnost, život bez državne kontrole, bijeg iz totalitarnih strahota, socioekonomski napredak, ekonomsku i socijalnu sigurnost svakog pojedinca u društvu. Rečeno drugačije ostvarili smo samo jad, ropstvo i nepravdu.

Nikakve promjene nisu se dogodile i za razliku od bivšeg režima ovaj današnji je samo smanjio način, intenzitet i širinu terora, prisile i nasilja. On dopušta prostor za bezopasna i prolazna, premda uvijek nadzirana slobodna djelovanja, ali je posvuda na snazi ostala moć političkog režima koji dirigira svim bitnim segmentima društvenog života, ne dopušta postojanje uporišta za bilo kakvu autonomnu moć društva.

Da bi došlo do stvarnih promjena potrebno je voditi i pravu borbu. Boriti se sve dotle dok se ne nametne prirodno stanje koje odgovara volji i osjećajima hrvatskog naroda, jer prava demokracija i sloboda ne nastaju same po sebi, za njih se treba izboriti. One mogu izrasti samo ako se ukloni neprirodni totalitarni pokrov.

Tu je samo upitno da li Hrvati danas imaju političkog, kulturnog i vjersko-moralnog potencijala kojim bi se izborila konačna sloboda.

Do te konačnosti neće se moći doći sve dotle dok mnogi  novinari, književnici, akademici, umjetnici i razni drugi učenjaci, te duhovno-vjerski vođe , odnosno, svi nositelji totalitarizma uspješno reklamiraju totalitarizam i njegovu slavu. Dok god bude tako on će imati sigurnost, mir “legitimitet“ i “legalnost“ , uspješno će se hrvati protiv otpora izuzetaka društva tj. njegove manjine koja zastupa i bori se za pravu slobodu.

A za slobodu se valja boriti, jer je to u istinu i u svakom pogledu najljepši dar čovjeku.

Davši je ljudima Bog im je ujedno dao i slobodu slobodne odluke ničim čovjeka ne prisiljavajući  ničemu. Tako ni ljudi sami ne bi trebali vršiti prisilu, teror i nasilje na drugim ljudima oko sebe i stoga, ali i iz razloga,  jer to za njih može biti pogubno.

Naime sloboda  je velik , ali i opasan dar, jer se može upotrijebiti na zlo ili na dobro. Može voditi i u život, ali i u smrt ovisno o čovjekovoj vlastitoj slobodnoj odluci ( Sirah 15,17 ).

U smrt vodi one koji slobodu upotrebljavaju na zlo, koji slobodnim izborom i svojom slobodnom odlukom vrše teror, prisilu i nasilje nad drugim ljudima.