Dragine priče
piše: Drago Oršić
Često mi se kao djetetu ova izreka činila smiješnom, no tek kada sam odrastao, shvatio sam što ona zapravo znači. Kako god mi mislili, ipak nam ona daje do znanja da sve u životu, bilo prije ili kasnije, iziđe na vidjelo, pa skrivali mi to pomno ili ne. Tako se, eto dogodilo i u ovoj, istinitoj, priči koju ću vam sad ispričati.
U selu, u kojemu smo supruga i ja, izgradili kuću, nisam boravio dugo preko godine, tek za vrijeme godišnjega odmora, jer uvijek je postojala ona poštapalica …e još samo da napravimo ovo… dobro poznata svima koji su se otisnuli u svijet, kako bi si u domovini mogli život učiniti nešto boljim, nego se to u ono vrijeme tamo moglo postići. No, unatoč svemu, nastojali smo uvijek sačuvati one najuže, i najbliže porodične veze, iako to nije bilo baš lako.
Ne mogu reći, i ostatak porodice, se ponašao slično pa bi u svakoj prilici, kada smo mi bili doma, oni priskakali u pomoć nama, a i mi smo se osjećali dužni, kako naš svit kaže …posuđeno vratiti. Iako, nitko od toga užeg dijela rodbine nije poljodjelac, ipak život na selu donosi mnogo više obaveza i poslova nego život u gradu.
Nisu to neki veliki poslovi, ali sve to potiče ljude da jedni drugima priteknu u pomoć, pa je onda sve lakše napraviti, a i druženje, koje ide uz to, uvelike pridonosi onom, skoro već izgubljenome osjećaju, zajedništva. Žalosno ali istinito.
U jednoj, takvoj prilici, zamoli me šogor da mu pomognem unijeti i spremiti drva za ogrjev, koja netom bijahu isporučena, pred njegovu kuću. I, kako je on meni, uvijek, bio spreman pomoći, naravno niti ja se nisam smio izgovoriti, pa se zaputih u susjedno selo, naravno poslije podne, pošto su šogor i šogorica stigli sa posla i ručali.
Uz nas, skupilo se još nekoliko susjeda, a kako to kod nas biva, niti susjedske djece nije falilo. I, malo po malo, uz poneku pauzu i poneki gutljaj piva i soka za žene i djecu, kako je poslijepodne odmicalo i mi unesosmo drva, i složismo ih na zadovoljstvo gazde.
Ubrzo stiže i kava i piće za nas odrasle, a sok i sladoled, iz obližnje trgovine za djecu i, sada već opušteno, prepustismo se druženju, jer posao je bio urađen. U jednoj stanki razgovora upade mi u oči jedan dječak od otprilike osam …devet godina. Sličio je svome ocu, kao što se kaže …ko jaje jajetu. Nemoguće.
-Hej mali, kako ti je ćaća, ti si sigurno Jozin, upitah ga kroz osmijeh.
Nisam obraćao pažnju, pa nisam mogao niti primijetiti pogled koji su si uputili, moj šogor i njegov prvi susjed, jedan stariji suseljan. Maleni se nekako nesigurno, spuštenih očiju, okrenu ka meni i tiho prozbori:
-Moj tata je u Njemačkoj.
Još uvijek, ne uočivši, da je ostali razgovor utihnuo, polu kroz smijeh rekoh.
-Ma u kakvoj Njemačkoj, pa sinoć sam bio sa njim u gostioni.
-Moj tata se zove Pero, izusti maleni i odjuri za ostalom djecom, koja su se već počela igrati sa loptom.
Tek sada primijetih kako me svi okolo uz smijeh promatraju. Odmah sam shvatio da sam izrekao nešto, što svi znaju ali se ne govori. Nisam se mogao načuditi, da mali toliko liči na svoga biološkoga oca, iako mu je službeno otac netko drugi. Tu bi možda priči i bio kraj da se moj šogor, inače velika šaljivčina, tiho mi šapnuvši, da nitko ne čuje …pazi sada …onako ležerno ne izjasni.
–Ma, možete vi pričati šta hočete, meni mali liči na Perinoga djeda Josipa.
I dok su se drugi smijuckali, valjda znajući što će doći, njegov prvi susjed skide šešir i lupi sa njime o pod.
-Pa ti susjede konda nisi sav svoj. Eto čovjek doš’o iz strana svita i odmah ga prepozn’o, a ti, boga ti, živiš ovdje i ko ne znaš čiji je mali. O, bože prosvitli ga …zavapi i zatrese glavom.
Nasmijali smo se na takvu reakciju susjeda, a on je to valjda protumačio kao potrebu da svoju tvrdnju potkrijepi novim dokazima .Sa nekom važnošću, svojstvenom samo onima koji imaju neoborive dokaze svojih tvrdnji, pozva malenoga k sebi.
-Maleni, hodi malo kod čiče, da te nešto upitam.
Maleni se smjesta odazove i stade pred susjeda.
-Reci ti meni , maleni, kako je u školi, kakove ocjene imaš?
-Sve petice čiča.
-A kako tvoj stariji brat i seka, kakove ocjene oni imaju?
Tu se okrene meni i šogoru i namignu nam slavodobitno.
-Brat mi mora ponavljati razred a i seka će morati, ako ne uspije popraviti par slabih ocjena.
-Dobro je maleni, samo ti nastavi tako pa će od tebe i postati nešta. Idi se igraj dalje!
I dok je maleni veselo otrčao ka ostaloj djeci susjed se slavodobitno okrenu nama i poče pojašnjavati.
-Eto, jestel sada čuli? Pa mali nije glup ko brat i sestra mu, a glupav mu je i ćaća upisnik. Pa on ni zidarski zanat nije mogao završiti nego je u Njemačku otišao kao priučeni zidar.
Nisam …u prvi mah, shvatio što je htio reći sa “ćaća upisnik” pa ga zamolih za objašnjenje. Malo nevoljko i ispod glas, jer prisutne bijahu i žene, reče:
-Znaš,susjede, kod nas odvajkada postoji izraz upisnik i utisnik, pa ti to sve kaže. Nego ova, mat od malenog je opet trudna. Sad, i Pero je bio skoro doma ali vjeruj mi ne bih se čudio da prinova liči na popa, jer i on se često vrzma oko njihove kuče.
Nisam ništa odgovorio, sve nedoumice su mi bile jasne. Jedino nisam mogao shvatiti kako tim ljudima nije jasno da postoji ona stara izreka:
Ako laže koza, ne laže rog!