Pavao Martinis …Iz zbirke pjesama Između jave i sna
Gledao sam gledao
daleko daleko
mrtvu tišinu
kako bere cvijeće.
Gledao sam
daleko daleko
listove duša
kako tišina premeće.
Gledao sam tišinu uživo u mraku
tišinu kako se smije suncu
gledajući mene gdje plačem.
Gledao sam tišinu
kako guta moje crne misli
svojim bijelim pokrivačem
i kako se smije smijati glasu koji plače.
Gledao sam tišinu
misleći da plačem
gledao sam je sa smijehom i porugom
misleći da ne zna.
Gledao sam je kao kostura u noći
kao idiota budalu
koji ne zna kako kuda poći.
Ali kad sam je čuo na trenutak
shvatio sam;
da ona vidi puno više od mene
čuje puno dalje od mene
te da strpljiva je pokorna
da zna kad ne zna.
Da tad zaplakao sam
te rekao sebi tiho
da me ne čuje –
-Više nećeš gledati daleko
—više nećeš slušati jako
—-više nećeš plakati s kišom,
——niti ćeš se više smijati suncu
——–već ćeš zajedno otići s tišinom.