Iseljeničke priče/ Iz naše arhive …objavljeno 15.11.2011.
piše: Emil Cipar
Već neko vrijeme ne izlazi mi iz glave par rečenica iz jednoga maila, kojega primih prije nekoliko dana. Završio sam seriju kolumni u časopisu „Matica“, posljednjom …u kojoj navedoh svoju e-mail adresu. Želja mi bila da mi se čitatelji jave i kažu što misle o mojim pričama. A htio sam im se zahvaliti što su me čitali …ako su me uopće čitali.
I čitatelji poslušali i javljaju se. Ali …suprotno mojim očekivanjima …rijetke riječi pohvale. Ima ih, ali nekako sve te poruke rastužuju, deprimiraju, otvaraju pitanja …
Tako i ova od Josipa:
Zašto pišeš o životu iseljenika, kad o njemu pojma nemaš? …stoji negdje u početku poruke. Bilo bi to još u redu, mogao bi moj ego podnijeti taj ožiljak, ali poruka završava rečenicom:
Piši dalje, preklinjem te!
A između te dvije rečenice …život.
I Josipov i moj i stotine drugih života dodirnutih u nekoj od kolumni, nekom novinskom članku.
Josipa upoznah krajem 70-tih. Bilo je to u nekoj fazi ispitivanja mojih mogućnosti. Htio sam znati što znam, što mogu, što materijalno vrijedim na tržištu rada.
Nađoh se na gradilištu u Ludwigshafenu, kao vođa montaže u jednoj firmi, koja je u popisu inventara imala samo ljude …montere. Radili su diljem svijeta, bili prodavani i iznajmljivani drugim firmama. I sve to zbog 80 maraka dnevnice i minimalne satnice. Tih 80 maraka dnevno, donosilo je sigurnih 2400 maraka mjesečno i bilo je dovoljno da zanimanje montera učini atraktivnim.
Moja firma postavljala je instalacije za razne vrste tekućina i plinova na industrijskim postrojenjima. Moj posao je bio organizirati posao i nadzirati to.
Moj problem je bio da sam se bojao visina, a većina poslova bila je na velikim visinama. Sa visokih tornjeva koji se na vjetru njišu, ljudi na zemlji izgledaju kao mravi.
Josip je radio u drugoj firmi, ali toga dana smo se našli na zajedničkom poslu na visini od 60 metara. Primjetio je moj strah i uživao je pokazivati mi kako se on ne boji. Nije se namjerno vezao sigurnosnim remenom, što je kod mene izazivalo dodatni strah.
Spavali smo u istom hotelu, družili se navečer, a Josip nije ispuštao priliku praviti šale na račun mojega straha.
Početkom 90-tih, sretoh ga ponovo u Nürnbergu. Ja sam tada bio dopisnik Večernjeg i Vjesnika, a Josip je i dalje bio gospodar visina. Pričao mi je da odlazi u Argentinu na neko vrijeme, jer tamo za kratko vrijeme može zaraditi bogatsvo.
Nisam ga otada niti vidio, niti čuo što o njemu.
Sve do ovoga maila, koji je stigao iz Argentine iz mjesta koje se zove Ushuaia. Tu Josip sada živi u vezi sa domorotkinjom. U Nürnbergu mu je ostala žena i dvoje …sada već odrasle djece.
Josip već odavno ne radi u firmi, koja ga je poslala na daleki put. Osnovao je vlastitu bravarsku radionicu, ali na žalost odao se piću, pa poslovi i novi brak trpe zbog toga. Sve to Josip otvoreno piše. I piše da će se vratiti kada skupi dovoljno novaca za povratak.
Volio je uvjek biti iznad ostalih, a kod mene mu je to i uspijevalo. Morao se popeti više, popiti više, zaraditi više …
Ovim mailom Josip mi je opet htio pokazati svoju nadmoć. Budući su teme mojih kolumni u časopisu Matica, geografski smještene na relaciji Hrvatska – Njemačka, Josip mi je htio staviti do znanja da to i nija nikakva udaljenost i da se prava tuđina može tražiti tek preko oceana.
Odgovorih Josipu na njegov mail. Morao sam, jer me preklinjao da pišem, a ja nisam imao namjeru činiti to. Obećah mu da ću pisati opet, ali na drugom mjestu i da ću rado pisati i o njemu, samo on mora pristati na to.
Na odgovor nisam čekao dugo. Josip pristaje da pišem o njemu, samo mu nije jasno šta bi se moglo o njemu pisati. Šta bi tu moglo biti neobično …nije mu jasno.
Ni meni nije u potpunosti jasno. Propao brak, što kod montera nije rijetkost. Sklonost alkoholu …isto tako. Možda jedna rečenica iz Josipovog drugog maila pojasni postojanje ove priče:
Sve je otišlo u vražju mater. I brak …i djeca …i kuća na moru u kojoj nikada nisam sjeo, niti legao, samo sam radio na njoj i u njoj. I san o radionici u dvorištu …i uređaji, koje sam …što kupio, što ukrao na gradilištima diljem svijeta. Sve je to važilo za trenutak, a ništa trajno. I to sve zbog toga što sam uvjek htio više, bolje, brže… A bio sam dobar u tome, moraš priznati. Samo …sad sam otišao predaleko. Pozdrav tebi i tvojoj familiji, ako ju imaš! I ako opet navratiš u Nürnberg… ali ništa …zaboravi to!
Josip piše da će se vratiti kad skupi novaca. Želim mu to od svega srca, ali pitam se gdje će se vratiti. U Nürnberg, u Požegu, u kuću na moru …
Pogledah još jednom na Google maps. Ushuaia …stvarno predaleko.