KAMPANJA PREŠUĆIVANJA ISTINE I LAŽNIH PROMJENA

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Od danas Hrvatska ima jasnu alternativu- s jedne strane nesposobnost i izgubljenost, koja Hrvatsku sve dublje povlači u glib, a s druge strane šansu i nadu da je ovu zemlju moguće voditi bolje, poštenije i kvalitetnije, da je naprosto Hrvatska zaslužila promjene koje su nam nužne što prije. Koalicija je spremna na promjene imamo plan imamo program. Spremni smo nešto bolje napraviti. (Zoran Milanović)
Za premijerskog pretendenta Zorana Milanovića uvriježeno je mišljenje, u političkim krugovima, kako je neuvjerljiv u javnim nastupima,  loš govornik koji se ne snalazi u dugim govorancijama te stoga izbjegava dugačke prodike.

Osim tih konstatacija za njega se još može reći da je on i patetičan govornik, a to znači patvoren i neiskren govornik, govornik koji je u svom govoru vrlo izražajan i pretjeran, koji teži da pobudi uzvišena čuvstva.

On je i onakva vrsta govornika i političara koji izbjegava, iz ovih ili onih razloga, reći istinu, a promjene ne donosi onaj koji prešućuje istinu, te prema tome jedna takva pojava ne predstavlja ništa novo i obećavajuće. Jedna takva pojava predstavlja sve već viđeno, a ne nekakvog nositelja promjena, jer stvarne promjene znače potpuni prekid sa starim stanjem i uspostavu novog dubinskog karaktera.

Nositelj stvarnih promjena istaknuo bi u prvi plan onu istinu koja govori da RH odavno nema financijske suverenosti, da uzima ili dobiva kredite koje ne može otplaćivati, da uzme jedan kako bi otplatila drugi, da konstantno takvom politikom povećava glavnicu i kamate i da ne stiže niti uspijeva otplaćivati ni same kamate dok joj glavnica raste.

Nositelj stvarnih promjena istaknuo bi u prvi plan i ne bi prešućivao istinu, da je hrvatska država ovisnik, da je pala u ekonomsku ovisnost o stranim kreditorima, istaknuo bi da su se nagomilali dugovi od skoro osamdeset milijardi eura, da je dug veći od količine novca u državi, da je RH time u stanju ropstva i da je to ropstvo ozakonjeno dosadašnjom politikom i HDZ-a i SDP-a.

Nositelj stvarnih promjena dao bi u prvom redu rješenja za takvo stanje i imao bi odlučne stavove da upravo i prvenstveno to treba mijenjati. Problem leži u činjenici da on niti ima odlučnih stavova, a ni rješenja tj. ni plana ni programa za takvo što.

Da bi se dogodile dubinske promjene i da postoje stvarne namjere za njih trebalo bi se odlučno postaviti i u pogledu odnosa osiromašenih masa i bogate oligarhije i reći istinu da Hrvati danas nisu jednaki, ili bar približno jednaki u blagostanju, da je hrvatsko društvo sačinjeno od klasa: robova i gospodara, da je ono odvojeno u dva odvojena tabora koji se grubo razlikuju po svojem društvenom položaju i društvenoj funkciji , da je u jednom taboru osiromašena masa , a u drugome bogata oligarhija, da osiromašena masa nosi teret rada , a plodove tog rada ne nasljeđuje ona sama nego privilegirana klasa. Promjene u tom smislu ne naglašava predsjednik “socijaldemokrata“ i premijerski pretendent. Ne naglašava ih , jer niti nema plana ni programa za takvo nešto.

Predsjednica DSŽ-a Marija-Maja Jelinčić odavno već primjećuje da, ne samo Milanović, već , kompletna najjača oporbena stranka ne vidi osiromašene mase, ne vidi nezaposlene, niti one koji rade, a ne primaju plaću, ugrožena radnička prava, ne vide nepravdu na svim razinama, ili je vide ali šute….

Stvari su to o kojima Milanović nerado govori, a ako već o njima progovori onda to čini kad mu je to u interesu, odnosno, u predizborno vrijeme. U tom slučaju i za takve potrebe “hrabro“ nastupa, ili bolje reći kukavički, pa navodi kako nije održivo da žene crnče na traci za dvije tisuće kuna, jer je to ropstvo, a to ropstvo hrvatskih radnica i radnika traje punih dvadeset godina i svih tih dvadeset godina on i njegova stranka o tome šute.

Šute o stanju socijalnog iskorištavanja, porobljavanja i eksploatacije i ne spominju ostvarenje ravnopravnosti i sveukupno maksimalno blagostanje, princip jednake vrijednosti i jednakih prava.

Transformacija tj. preobrazba i preoblikovanje  postojećeg društvenog stanja u društvo koje bi zadovoljilo potrebe i prava svih, zahtjeve i koncepciju pravde, slobodniji i bolji život to su prave promjene, no za takvo što Kukuriku koalicija, na čelu sa Milanovićem , nema ni plana ni programa, jer da sve to imaju već bi prezentirali javnosti.

Zato se može ustvrditi da će se, ako dođu na vlast, i njihova politika temeljiti na ozakonjenju i legitimnosti porobljavanja ogromne većine od strane bogate i privilegirane manjine. Da će jednako, kao i dosadašnja vlast , služiti kapitalu i njegovom nasilju, da će biti njegovo oruđe, a ne služinčad i oruđe naroda. Da svoju “moć“ ostvarenu “demokratskim“ putem neće koristiti u svrhu ostvarenja demokratskih vrijednosti i da će ići ruku pod ruku s krupnim kapitalom, s  eksploatatorima i porobljivačima, odnosno, onim čimbenicima koji zapravo kontroliraju i ekonomiju i samu politiku zemlje i na taj način podjarmljuju mase svojim potrebama uzurpirajući sva njihova prava i lišavajući ih svih funkcija u društvenom i ekonomskom životu.

Promjene koje najavljuje Milanović bit će lažne promjene, jer u njegovom “programu“ nema planova o potrebi pretvorbe postojećeg sistema u istinsko demokratsko društvo koje bi svima jamčilo slobodu, suverenost, socijalnu, ekonomsku i političku jednakost i blagostanje. A ta pretvorba je potrebna, jer istinske demokracije u stvarnosti nema i ako uzmemo samo za primjer slobode kao slobodu govora, tiska i ostalih medija, slobodu udruživanja i univerzalne jednakosti pred zakonom vidljivo je da su te slobode relativne. Sve se to donekle tolerira dok se  proturječjem ne ugrozi interese vladajuće oligarhije, osobito financijske koja u praksi kontrolira i medije i obrazovanje i znanost i umjetnost i čitavu ekonomiju zemlje

Upravo monopol oligarhije na ekonomskom području daje joj mogućnost da uspostavi, što i jest, potpuni i neograničeni autoritet i na području politike. Sve te činjenice čine je u praksi stvarnom moći i stvarnim gospodarom zemlje.

Samim time stvarnih promjena može biti tek ako se ograniči i suzi moć oligarhije i krupnog kapitala, a to se neće desiti, jer je, kako se vidi, politika tek njihov  izvršni organ , ona predstavlja moć drugog reda, a hrvatska demokracija predstavlja i svojevrsni oblik diktature krupnog kapitala, a njene fiktivne tj. izmišljene i tobožnje slobode i demokratska jamstva su samo jedan lijep zastor.

Umjesto govora istine i stvarnih programa i planova za dubinskim promjena Milanović je izabrao  govor laži i obmana. Promjene o kojima govori tek su obična frazeologija tj. praznorječje i prazno brbljanje, a ne stvarni cilj i namjera. To je i razumljivo, jer kad bi i imao svoj stav, plan i program promjena lako bi se i brzo mogao zamjeriti stvarnim gospodarima i moćnicima ove napaćene zemlje, a u tom slučaju osvojenu vlast brzo bi i izgubio.

Međutim nije čudno to što političari obmanjuju narod, izbjegavaju stvarne promjene i prešućuju istinu. Čudno je da i određeni dio visokog klera pri Katoličkoj Crkvi prešućuje istinu i još k tome  ulazi u kampanju upućujući narod na održanje starog neprirodnog stanja. To čine upućujući narod na one koji su pokazali i dokazali da provode politiku ne etičnosti , nemorala i antidemokratičnosti.

Upućuju na one koji su za EU tj. na one koji nisu za očuvanje hrvatske suverenosti, na one koji će za svaku mjeru i namjeru i za svaku odluku trebati dobiti dopuštenje iz Bruxellesa. Upućuju na one koji su svojim dosadašnjim “radom“ po pitanju očuvanja suverenosti postigli samo to da RH istu izgubi i prije no što je postala članica EU.

Upućuju narod na one koji su spremni obračunati sa komunističkim zločinima i zločincima, iako vjerojatno znadu da se tu ne radi o stvarnom obračunu, jer bi u tom slučaju trebalo procesuirati i mnoge “ugledne“ članove iz samog vrha HDZ-a, jer su u svom političkom djelovanju i sami širili i branili ideje koje su išle u pravcu negiranja postojanja i uništavanja jednog naroda, vlastitog naroda, što predstavlja zločin prema vlastitom narodu.

Ovaj obračun sa komunističkim zločinima (zločincem ), čini se, nije drugo do li udar na hrvatsku desnicu, odnosno pokušaj vraćanja povjerenja onog dijela biračkog tijela (desnog) koji je izgubio povjerenje u vladajući HDZ i s vremenom se okrenuo drugim desnim političkim opcijama.

Pojedini biskupi i nadbiskupi ne samo da s vremena na vrijeme osude ovakvu ili onakvu pojavu, oni ne samo da grubo napadaju određene pojave u društvu, nego i grubo prešućuju istinu bez koje nikada neće biti moguće ostvariti potrebne promjene, time i boljitak ove zemlje,  a čini se sve s razlogom kako bi zaštitili interese, ne samo vladajućih, nego i svoje vlastite, a sve na uštrb naroda.

Istina je previše dragocjena i značajna da bi ju se smjelo prešućivati i odvraćati od nje i određeni duhovni pastiri su posljednji od kojih se to može očekivati. Kršćanstvo bez istine je izvansko kršćanstvo, retoričko, hinjeno i lažno.

Ono može biti istinsko jedino ako se zasniva na pravdi i istini, ako žeđa za istinom koju neće moći ništa zasjeniti i izobličiti.

Zar nije Crkva po Kristovoj volji učiteljica istine, a njena zadaća da istinu i propovijeda i navješćuje i autentično uči.