STANOVI

Onoga trenutka kada smo se odvojili od prirode i njenih zakona narušili smo vječne i svete
zakone naših predaka: nemoj protiv Boga, jer Bog daje i uzima, kada svane ustani a o mraku
lezi …i daj nam Bože zdravlja, ostaviše u amanet mudre sjedine, brkati starci onako muški
dotjerani, postojani kao hrastovi, iskonski mudraci.

A priča počinje davno, za vrijeme vladavine austrijske carice Marije Terezije (1740-1780),
oko 1794.-1750. godine dolazi do ušoravanja manjih naselja u jedno, uvođenje cestovnog
prometa, a sve se zbog toga jer je graničarskima vlastima bilo nemoguće nadzirati po ataru
raštrkane graničarske domove i manja naselja. Prekinut je jedan način života i započinjao
drugi, “civiliziraniji” po mjerilima tadašnje austrijske vlasti. Upravo tada započinje i razvoj
stanova, jer su naime temelj vojno-feudalnog ustroja vojne krajine bile …kućne zadruge.

Svaka zadruga je uz kuću ili okućnicu u selu imala i stan izvan naselja, čime je ostajala veza
s načinom života prije ušoravanja. Naravno da se i naselje u to vrijeme brzo širilo, zbog
zbjegova iz susjedne Bosne i drugih krajeva pod Turskom okupacijom. Vlasti dakako nisu
mogle nadzirati izgradnju stanova već su bile samo odredbe o ograđivanju voćnjaka, a
posebne odredbe su bile o uređenju naselja u “civilizacijske norme”. Teško je tada bilo
nadzirati život kako u selu tako i na stanovima, ljudi su izbjegavali plaćati poreze, hajdučije
su bile učestale, a vojno-krajinske vlasti su svojim vrlo strogim odredbama nastojale sve
držati pod kontrolom i ustrojiti takav režim da služi u svrhu obrane granice i monarhije.

U detaljnije povijesne analize nije potrebno ovdje ulaziti, o tome postoji stručnija i
detaljnija literatura, ali dobro je znati da su stanovi i njihovo formiranje usko vezani sa
ustrojem vojne krajine, postoje na ovim prostorima već više od dvije stotine godina.
Povjesničari o nastanku stanova nisu donijeli konačan sud, a Gradištac dr.  Marko Kadić
u svom uratku na ovu temu kaže: “Ne ulazeći u to, kako i kada je došlo do toga, da su
gospodari i stanovnici Slavonske Posavine počeli osnivati stanove.”(1942.)

Međutim Ladislav Vinković, također Gradištac, ističe da su izbjeglice iz bivšeg Otomanskog
carstva uvijek kod osnivanja novog doma, s druge strane Save birale uzvišenije čistine
…grede, unutar šuma i na njima udarali temelj stana. Dok je zemlje bilo na pretek često su
mijenjali mjesto stana. Kako je austrijska vlast nerado gledala na stalno pastirsko seljakanje
to su konačno doseljenici bili primorani da se ustale i da omeđe vojno gospodarstvo. Kad
ih je, kako Gradišci kažu Marija Terezija “stjerala na  drum” na stanu se i dalje živjelo i radilo.

U nekim selima istočne Slavonije, za stan se kaže i salaš, ali u se Gradištu koristi prvotni
naziv. Dočarati ono što je nekad bio stan teško je, jer je u Gradištu ostalo jako malo živućih
stanova (oko 20), odnosno stanova koji se održavaju i žalosno je da danas etnografi i
stručnjaci postojanje stanova žele pretvoriti u turističke svrhe (mada je to pokušaj
očuvanja baštine i tradicionalnog načina življenja) kad su mogućnosti uz malo dobre
volje mnogo veće i u samom gospodarskom pogledu.

Izbor lokacije za gradnju stana bio je podalje od naselja, uz šumske komplekse i potoke
(Beravu i Bosut pa tako imamo stanove na lokalitetima: Kozjaku, Ostrovu, pod Ljaljevcem,
Banovim dolom, Beravom, Krašcima, Sodolima, Mikluševcima, Šiševcu, Tvrdnom.
Zanimljivo je da su na mjestima bila upravo i prvotna naselja okolo današnjeg Gradišta.
Nerijetko su stanovi bili veličine i po nekoliko jutara, to je bilo samo stanište, a oko staništa
je bio i posjed, odnosno zemlja koja se obrađivala. Stanom je dominirala koljeba i gospodarske
zgrade koje su bile ograđene tačkom u stanarsko dvorište.

Koljeba je drvena ili zidana, podijeljena obično u tri prostorije: soba, kuhinja i komora.
U sobi su kreveti, lampe, peć, šivaća mašina, sanduk za stvari i šifunjer, u kuhinji su: zidani
šporet, sinija, stalaže i namještaj za posuđe, a u komori se spremaju burad i zimnica.

Okolo koljebe je također bio plot …taj okoliš se zove bašćica. Tu je mogla biti i lomača za lozu,
veranda i dodatna šupa uz koljebu. Ispred koljebe je bunar sa stubnjem (drveni iz jedne
duplje iskopan), đerma i drveno korito ili valov za napajanje stoke. Od gospodarskih zgrada
u dvorištu stana bili su obavezno kočaci za živad (podijeljeni za guske-gušćinjak , za pure-
purinjak ,i za kokoši-kokošinjac), pušnica za sušenje mesa, vanjska peć za pečenje kruha te
nerijetko i sušara za voće takozvane “ljese”.

Marva je obitavala u osebnim nastambama. Krave u štalama drvenim ili zidanim, a ispred
štala je ograđen okol i pojata za obitavanje po ljeti. Podalje su svinjci sa kočanjama za
prašenje krmača i odgajanje prasadi ispred kojih je također okol. Oni koji su držali ovce
imali su i za njih nastambe tzv. ovčinjake. Budući da se sva marva nije preko zime selila
doma trebalo je spremiti i hranu. U tu svrhu postoji drveni štagalj sa provozom gdje se
odlagalo sijeno i druga suha kabasta hrana

Na pokojem stanu je bio i ambar
za spremanje zrnate hrane. Unutar
dvorišta se nalazioi čardak za
kukuruz, zavod i pokoja šupa za
spremanje drva, kola i drugih
stvari potrebnih u različitim
poslovima (plugovi, ornice, itd.).

U dvorištu stana odgajalo se i
različito raslinje, dud ispred
koljebe, bagremi oko pčelinjaka,
orasi te pokoja voćka. Van dvorišta
obično ispred štala i štaglja guvno (mjesto za vršidbu žita), a u blizini
i posebna zgrada tzv. “plivnica” za spremanje žitne pljeve. U tome
okruženju su se slagale i gamare slame za stelju, snopovi kukuružnjaka ali i sijeno ako u
štaglju nije bilo dovoljno mjesta. U voćnjaku su nasadi šljiva (šljivik), jabuka, nerijetko
vinograd, iako su vinogradi više na brdu u selu.

Marva se čuvala u šumi, po ugarima, lenijama, a na stanu je obitavala na “pašnjaku” koji je
bio ograđen sa stupovima i žiokama. Neki stanovi su imali i bunare u pašnjaku.

Povrtlarske kulture su se uzgajale u vrtu, a za prvu ruku postojao je i manji ograđeni
prostor tzv. vrtlićak. Svakodnevni život, na stanu se obavljao prema tzv. ustaljenim
rednjama, tj. izmjeničnim obitavanjem pojedinih članova kućne zadruge na stanu,
ovisno o starosti i zdravstvenom stanju itd.

Obično se u rednju išlo tako da su se izmjenjivali bračni parovi zadruge. Na stanovima
su se obavljale i svinjokolje, jer se obitavalo i zimi pa razlikujemo proljetne, ljetne i zimske
rednje. Poslovi su bili uobičajeni: sjetva kultura, žetva, kupljenje šljiva, pečenje rakije,
berba kukuruza, krčenje kukuružnjaka, ispaša rogate marve, svinja.

Za pojedine poslove postojali su kako u kućnim zadrugama tako i na stanovima poslenici:
ovčar, govedar, svinjar, a mnogu marvu su čuvali tzv. čordaši koji pokupe marvu iz više
kuća ili stanova te u čoporu tjeraju na ispašu. Stanari koji su noćivali su divanili sa
susjednim stanarima, šumara na stanu ugostiti bila je čast, jer je stanar morao biti sa
šumarom i lovcima dobar. Drvo za ogrjev je bilo gotovo besplatno jer su postojala
pravoužitnička prava na šumu kako u ogrjevu tako i u građevinskom materijalu.

Od posebnog značaja je stan Marka Jovanovca na Beravi, danas u vlasništvu Ivana i
Marije Jovanovac, a to su Dudarove kupke – kao takve po prvi puta su registrirane
kraljevskoj zemaljskoj vladi 1923. godine, 10. siječanja, mineralno i blatno lječilište.
Legenda govori o kočijašu koji je imao ranjave ruke, te se oprao vodom iz bunara a
rane su ubrzo zacijelile. Ima li kapelica “Gospe od zdravlja”  neku vezu s time pouzdano
se ne zna, ali je činjenica da kupke rade još i danas.

Pregledavajući dokumentaciju i stare fotografije, nedvojbeno se radi o čuvenom lječilištu
za ove krajeve, jer imalo i svoj statut, kućni red, troškovnik, a nekada su se gospoda imala
zabaviti i uz muziku u za to predviđeno vrijeme. Naknade za korištenja usluga su bile
simbolične, a od plaćanja lječilišnih pristojbi oprošteni su samo oni gosti koji ne borave
više od tri dana u lječilištu. Djeca plaćaju polovicu lječilišne pristojbe. Budući da su bili
pod nadzorom liječnika, a o svemu se brinulo u tu svrhu osnovano ravnateljstvo. Širok je
i popis bolesti od reumatizma, išijasa, klonulosti pa do različitih nervnih oboljenja i kožnih
bolesti, gdje blatne i mineralne kupelji Dudarovih kupki pomažu.

I dan danas iako u dosta derutnom stanju kupke su posjećene, redoviti korisnici dolaze
godinama. Kako je spoj ljekovite vode i netaknute prirode djelotvoran ljudskom organizmu
prava je šteta što su ne samo Dudarove kupke već i naši stanovi polako pali u zaborav, a
generacije koje su tamo živjele polako izumiru noseći sa sobom jedno doba u nepovrat.

Preuzeto sa portala  www.gradiste.com Sva prava zaštićena, inače bi moglo biti po tamburi!