KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Na rijeci je jato labudova. Ma kažem ja ...gladni su oni, jer odmah dođu ako netko s autom stane. Tako … pripremim kruha i deset klipova kukuruza, pa krenem do rijeke. Kad ono …četrnaest labudova na sredini rijeke! Čim su me opazili, doplivali su do mene. Bacam im komadiće kruha, a kada više nema, onda rulim kukuruzu s klipova. To im je draže. U jatu su dva mužjaka, osam mladih labudova i četiri ženke. Koliko god dugo sam ih hranila, jedan mužjak nije pojeo niti jedan komadić kruha. Sjedio je na pola rijeke i čuvao stražu, od pataka, kojih je mnogo. Drugi mužjak je stalno svoje žene vukao za vrat kad bi se one k meni približile ili kada bi se popele na bajer rijeke. Odmah je došao i susjed i pričao mi o njima. Kaže ...ostat će možda cijelu zimu, jer se tu voda ne smrzava radi izvora plina, pa im je tu toplo.
Danas sam ih isto nahranila. Ali danas su dobili od mene i imena! Mužjak koji je stalno širio svoja velika prekrasna krila, i čuvao stražu …zove se Paša. Onaj drugi mužjak što pazi na ženke zove se Šef. Ženke su lijepe. Nazvah ih …Bijele labudice. A mali dobiše ime …Crne labudice jer su još sivog perja.
Stalno su dolazili do nas i promatrali nas, a kada su se najeli, napiše se vode i odoše.
Na drugom kraju rijeke nedaleko mosta, bilo je još jedno jato, no oni nam nisu dolazili blizu. Sutra ću probati otići i do njih, i nahraniti ih. Naručila sam kod susjeda vreću kukuruze, za sve labudove.
Tako su lijepi, ti bijeli labudovi …plemeniti, veliki, graciozni, bijeli kao snijeg. Sa svojim dugim vratovima i crnim kljunom …kao iz “Schwannensee”, baletne priče, koju sam gledala nekoliko puta, sa svojom mamom u Berlinu.
Na odlasku od labudova, Paša nas je ispratio svojim siktanjem i s polupognutom glavom, kao da se zahvaljuje i zove na ponovni susret. To su moji novi bijeli prijatelji
Razumijem našu Mariju i njezinu ljubav prema životinjama općenito..ali ovdje bi se više složio sa našim Emil-om..
Ujedno bi potaknuo da bi prije laboda bilo djelotvornije hraniti sada u zimi..ptice tako da im se po voćnjacima postavi kućice..te im se omogući pitka voda i hrana..čega im u zimi ne dostaje.
Možda za našu Mariju i griješim..vjerujem da ona i to ima..ali ima posebno srce i za labodove..tj.. i to je razumljivo..priroda pak sve što joj se od nas događa.. ne razumije..ili pak ni nemora razumjeti..za to smo tu upravo.. mi..ljudi.
Dirljiva priča Marija, ali moram Vam napomenuti da im činite medvjeđu uslugu. Labudovi su navikli sami tražiti hranu i hranjenjem labudova navikavate ih na lijenost, a time ugrožavate i prirodu. Labudovi se hrane podvodnim biljkama i čiste korita rijeka i jezera u kojima žive. Imaju li druge hrane ne rade to, pa se pokvari ravnoteža u prirodi. Učinili ste im veliku uslugu ako pazite na njih da im ljudi ne učine neko zlo.