ISELJENIČKE PRIČE
Piše: Drago Oršić
Cijeli radni vijek, do odlaska u mirovinu …sa iznimkom od nekih par godina …proveo sam radeći u Frankfurtu na Majni. U taj divni grad, došao sam početkom moga gastarbajterskoga staža i naravno ostao do kraja radnoga vijeka. Svidjeo mi se taj grad …njegov tempo življenja …a najviše mi se dopalo njegovo stanovništvo. Udio stranaca je bio negdje oko 25%. U početku su stari Nijemci bili vrlo skloni strancima, jer svatko tko je tada došao raditi davao je sve od sebe …potican i uvjetima rada, a bogami i lijepim zaradama.
Mnogi od nas uspoređivali su zarade ovdje sa onima u domovini i to im je davalo dodatni elan za rad, a svi mi dođosmo da bi se što brze skućili i vratili doma. Bilo je u to vrijeme jako puno „naših“ u Frankfurtu …naravno iz svih krajeva. Družili smo se i često se sastajali subotom poslije podne i nedjeljom, a onda su padale kojekakve priče iz radnoga života, ali i svakakve druge dogodovštine dolazile su na red.
Upoznao sam mnoge divne ljude iz Podravine, Zagorja, Međimurja, Zagrepčane, Osiječane. Igrali smo i nogomet zajedno, a bogme smo znali i koju „spiti“ …kak Zagorci veliju.
Jura je bio pravi vrag. Uvijek je znao zamutiti kašu i onda bi bilo velike smijurije, i objašnjenja, a on se onako podmuklo smijuljio i bockao sa strane. Bio je negdje iz Zagorja, ali točno nitko nije znao odakle, a on je to skrivao kao zmija noge. No bio je samac i veseljak, uvijek spreman na neku nepodopštinu. Radio je kao vozač autobusa, ali ga nikada nisam sreo u javnom prevozu u gradu. Uvijek je bio pun novosti, naravno onih iz života, i raznih dogodovština koje je u svome aktivnome životu sretao. Nije uvijek bio prisutan, pa su neki nagađali kako je, tu i tamo u posjeti ili rodbini u obližnjemu Manheimu ili djevojci, za koju su svi znali, ali ju nitko još nije bio osobno upoznao.
A Jura, ko Jura. O svemu nije pričao, već je uživao u nagađanjima drugih, a on se na sve primjedbe samo smješkao.
Jedne subote, poslije poslijepodnevnog nogometnoga susreta, kada smo uspješno odigrali protiv jedne grčke momčadi …odmarali smo se …uz pivo u hladovini drveća koja su rasla uz igralište i Jura počne pričati, „kaj je doživel , pre neki dan v banci“.
-Išel sam si tak …pred posel, koji penez v banku podići, pa nemreš bez penezi nigdar biti …kužiš!“
Svi odobravamo …kužimo! Donijeli smo nekakve navike sa sobom, kojih se valjda nikada riješiti nećemo. Ako nemaš „v žepu“ ne valja, pa smo se smijali Nijemcima kada bi oni iz svojih novčanika isčačkali taman toliko koliko je potrebno za doručak. Kod nas je moralo biti barem za cijeli tjedan.
Ovdje se ograđujem, jer moja shvćanja bijahu ipak na nešto višem nivou, no velika većina „naših“ upravo tako se ponašala.
-I, vrag te jebi …pred šalterom gužva ko da je celi svet bez penezi ostal. Ni mi praf, al kaj da delam, moram se strpiti.
Bila su to još vremena kada nije bilo bankomata, niti kartica za „peglanje“ nego si morao pokazati bankovnu kartici službeniku na šalteru, a on ti je onda davao izvatke sa računa, sa stanjem na kontu i ispunjavao ti je izvadak sa sumom koju si rekao i tek onda si išao na kasu gdje ti je ispisana suma isplaćivana.
-Ispred mene je bila neka „naša“. Ni sanjat nis mogel da bu me tak osramotila. Štel sam u zemlju propasti. Dođe ti ona na red i službenik joj da izvadak i lep ju upita koliko si želi podići.
Ona se …vrag ju zel …okrenu k meni i pita me …da koliko tam stoji napisano …ko nema cvikerof. Vrag zna odkud me pozna, mora da me na poslu videla.
Ja pročitam i velim joj …1267 marki i 54 pfeninga. Okrenu se ona onda službeniku i veli …sve! On joj lepo ispuni papir i uz smiješak joj ga predade. Ona se …vrag jedan, ne miče sa šaltera nego se opet okrene meni i veli …koliko je napisal?
Ja …znam nema cvikerof …pročitam …1265 marki. A ona, kak da si ju v vrit štinul …na sluzbenika …pa sam rekla sve!
On opet ljubazno sa njom, pa joj veli, kak nekaj mora ostati na kontu da se ne zgasi. Ne! ..ne sluša ili ne razme ga ona neg i dalje goropadi na njega. Nakon nekoga vremena, dojadi čovjeku i on joj iz ruke uze papir, zdere ga i ispiše kompletnu sumu, jer i njemu bi glupo objašnjavati …ona ga i tak nebu razmela.
Ponovo se ona okrenu k meni. Prije nego je ista otvorila, rekoh joj da znam da nema cvikerof i da je napisano 1267 marki i 54 pfeninga. I sad ..glupača …mesto da otide na kasu …još pred svima veli: Jeste videli? Da sam čkomila bi mi 2 marke vkrali.
Nis više od stida mogel nikud pogledati. Na brzinu sem si digel nesto penezi i izjuril iz banke. Ti boga …nis mogel verovati kak glupih ljudi ima.
Smijali smo se Jurinom izlaganju, jer je u njega unio sav svoj temperament i tako živo prikazao situaciju, da smo se i sami osjećali postiđenima, zbog neznanja i gluposti „naših“ ljudi.
Zainteresirao sam se za osobu o kojoj je Jura pričao i nakon detaljnoga opisa shvatio sam da ju poznajem. Bila je čistačica u ustanovi u kojoj sam i sam radio, vrijedna i pouzdana osoba, no nažalost ne i školovana. Njemački jezik nije nikada svladala, ali i sa svojim „gebrochenem Deutsch“ uspjela je izboriti sve podobnosti za sebe.
Na žalost …dok ovo pišem, doznao sam da je umrla, ali i da je svojoj unučadi, a ima ih troje, kuće sagradila, od plaće čistačice. Svaka joj čast.
Prije nekoga vremena sretoh se ponovo sa Jurom. Rastresli smo stare uspomene na dane kada smo bili i mlađi i luđi. Popričasmo i o situaciji u lijepoj našoj, a i tu je Jura imao puno toga za reći i predložiti, pa tako reČe i slijedeće:
-Sjećaš se one, kaj me davila v banki, sa svojim penezima? E vidiš …nju bi ja postavil za guvernera banke kod nas. Ne bi onda Sanader i društvo imali šansu bilo kaj vkrasti. Toj bi vse banke sveta dale kaj želi, sam da se vraga reše. A da su ju postavili za premijera, već davno bi bili i u EU a Slovenci bi bili sretni da si moreju Bled i Bohinj zadržati.
Nasmijao sam se od srca …no možda Jura ima i pravo?