BERLIN VOLI STRUŽEC

U SUSRET BOGATSTVU MOSLAVINE /Iz naše arhive …objavljeno 31.07.2011.

tekst i foto: Sonja Breljak
Stružec/ Obećanje dano …pa ispunjeno!

Istina …ne za blagdan Svete Ane kako bijaše prvotni plan već par dana kasnije. Svejedno …naš izlet u Moslavinu i posjet obiteljskom imanju naših berlinskih sugrađana Marije i Alfreda Matijaševića, pružio puno zadovoljstva.

Sve počelo u Velikoj Gorici …djecu u automobil pa u istraživanje Lijepe naše!

Dijelove u koje idemo malo poznajemo a često kraj njih, u proputovanjima, prolazimo.

Naš cilj je Stružec, u općini Popovača, četrdesetak kilometara udaljene od Zagreba, u središnjoj Moslavini. Na puno je slika i u puno pjesama naša suradnica Marija Matijašević oslikala i opisala a njen suprug Alfred fotoaparatom ovjekovječio prirodne ljepote ovoga kraja, no, ipak, vidjeti svojim očima, uživo, sve to pruža još više zadovoljstva.

Domaćica nas dočekala pod sjenicom iza kuće. Tek uređene, ručno urađeni stol i klupe, u hladu sjenice, pravo su sklonište od sunca …koje se ovaj dan smjenjivalo s kišnim kapima čiji udarci o limeni krov sjenice odzvanjaju dvorištem. I ljetna kuhinja za dnevni boravak domaćina netom dovršena. A i kuća sja pod novim, crvenim krovom čija boja se kako vele naši domaćini “i iz satelita vidi”.

Sklad oko nas zorno  govori kako je domaćiinstvo živnulo …bliži se konačni, jesenji povratak domaćina iz Berlina. Pa sve dobija nove boje, odgovarajuće mjesto.

Takvo mjesto u Stružecu pronaći će sasvim sigurno i Matijaševići skloni duhovnom i kulturnom. Za pripremnog boravka u Stružcu prije konačnog povratka iz Berlina, Marija već vodi likovnu radionicu  za djecu, mali crkveni zbor i folklor. Likovna radionica i probe zbora održavaju se jedanput tjedno u sjenici dvorišta obitelji Matijašević odakle se mališani često zadugo ne daju “potjerati” doma.

Ni brojne druge inicijative koje bi doprinijele da selo živne nisu Mariji strane. Tako se zdušno zalaže za puštanje toka rijeke (J)Obžev, rukavca rijeke Česme koja se ulijeva u Lonju. Davno zaustavljeni tok načinio je od ove riječice u Stružecu obično stanište za žabe i izvorište mogućih zaraza. A bilo je nekada poznato po obilju ribe. Pa i samom Stružecu otuda ime po stalnom struganju ribe …saznali smo od Marije Matijašević.

Šetamo zajedno kroz Stružec, zavirujemo u rječicu koja čeka da jednom ponovo vodena struja ponese njene vode dalje odavde i tijeku rijeke što se dotiče Stružec da potrebnu svježinu. Eh, kako mi ljudi često sami uništavamo prirodne ljepote ili one stvorene ljudskim rukama nedovoljno pazimo i ne obnavljamo.

Slično se događa i starim drvenim kućama, “trijemovima” u Stružecu. Cijeli niz ih je. Zadovoljstvo ih je razgledati. Neki od njih stari su 700 godina. Nekad je njihova gradnja, broj katova i veličina prozora, govorili o bogatstvu i statusu vlasnika a danas govori o prepuštenosti vremenu i nebrizi nasljednika i društva za njihovu obnovu, očuvanje i opstanak. Mogli bi biti zanimljiva meta turista  …samo njih treba netko dovesti, pokazati im bogatstvo ovoga kraja …kao i nama.

Pogled nam seže do Lonjskog polja, zaštićenog prirodnog rezervata  …sve djeluje pusto, zaboravljeno. Jobžev ne teče …stari most se urušio …stare drvene kuće propadaju …

Ipak, eto, ima ljudi poput naših domaćina koji obnavljaju svoja domaćinstva pa im se vraćaju nakon niza desetjeljeća provedenih u iseljeništvu. I imaju se čemu vratiti. Priroda se ovdje neda. Sve je u zelenilu. S grana vise teški plodovi krušaka, plavih i bijelih šljiva, glasaju se razne ptičje vrste, promiču ostarjeli stanovnici ili poneko mlađi. Dozivaju se i u lavežu  natječu  brojni seoski psi …

Kraj je ovo bogat i starinama …samo ih treba prikupiti. Podrum naše Marije Matiješević, pravi je pravcati muzej. Puno je truda u njega uloženo …u prikupljanju i sabiranju starinskih predmeta iz domaćinstva, starih fotografija, ručnih radova …velik je to posao, zahtjevan zadatak.

Marija se nada kako bi njena postavka mogla biti zanimljiva i kakvim kulturnim ustanovama koje bi pomogle u očuvanju i širenju zbirke. Ili pak, jednoga dana …i turističkim agencijama i vodičima. Imali bi što turisti vidjeti u Moslavini.

Bojim  se kako bi se …poput i nas samih …odmah zaljubili u moslavačke trijemove. I u njima ostali. I nas ta želja još prati.

Uvjerite se i sami kroz naše fotografije što to iz Berlina u Stružec vuče bračni par Matijašević i što je i nas oduševilo i pratilo i putem po povratku u Veliku Goricu, preko Siska. Kakva divna priroda! Kakav divna dan u Lijepoj našoj!

Sunce netom pada za obzorje. I nad Stružec se spušta ljetni sumrak. Sutra je novi dan …doletjet će možda nove rode, netko će odlučiti pomoći rječici Obžev, ”zalutat” će  opet netko poput nas i otkriti bogatstvo Moslavine ili će joj se vratiti …kao Matijaševići …u iseljeništvo davno …poput  rakove djece …razbježali sinovi i kćeri.

Nešto će se možda promijeniti.

Pravo je …krajnje je vrijeme za to.

P.S. Naši nekdašnji berlinski sugrađani, današnji suradnici Hrvatskog glasa Berlin, povratnici iz iseljeništva u svoj rodni kraj, vrlo aktivni u društvenom životu Stršca i Popovače, primjer su kako to po povratku može izgledati. Kažemo, može, jer je ovisno o više faktora, o drugima, o nama, o sredini u koju dolazimo, o našem zdravlju, simbolično rečeno, ovisno je i o Berlinu a i o Strušcu.