BOŽIĆ

Putovanja
piše: Nada Landeka
Predbožićno vrijeme je bilo uvijek neko posebno vrijeme! Osjećala se neka nedodirljiva radost u zraku koja je lepršala poput oblaka, odmah ispod nebeskog plavetnila, i začas bi dohvatila prolaznike, starce koji su u toplim domovima sjedili u foteljama, djecu.  Svi su bili nekako praznički raspoloženi, i oni punih,  i oni praznih džepova.

Za proslaviti Božić u srcu i ne treba puno. Treba domaći kruh koji se na starinski način umijesi, zatim se od tijesta oblikuje štruca ili krug, stavi se peći a potom se lijepo pričeka da miris kruha napuni sve prostorije u kući. Ako se uz taj domaći kruh može priuštiti još ponešto, tim bolje, ali dovoljno je imati ljubavi u obitelji, i sve je nekako lakše podnijeti, pa i neimaštinu na stolu. Za neko pileće pečenje uvijek će se pronaći, a ako umjesto pilećeg bude janjeće ili svinjsko tj. tradicijski odojak, tim bolje. Salatu je bilo jednostavno pripremiti, uvijek je bilo ljetnih zaliha graha, cikle, ukiseljenih ili pečenih paprika, usoljenog povrća i mnoštvo drugih delicija iz naših vrtova.

I kolače smo uvijek radili kod kuće. Obično par dana prije, kako bi upravo za Božić bili najukusniji. Oni blagdanski, medenjaci, i razni kolači ispečeni od tvrdih listova najbolji su nakon dva, tri dana, a oni sa kremom taman bi se dovoljno stisnuli  do Božića da se mogu lako rezati.

Do danas smo zadržali tradiciju i jednako se veselimo Božiću. Već par dana prije Božića kuća se posebno sjaji od pravog blagdanskog  uređenja. Adventski vijenac već odavno je odao da se Božić bliži, na današnji dan zapalili smo i posljednju adventsku svijeću a to je sasvim siguran znak da će se Isus kroz nekoliko dana roditi. Ako nemamo božićnu jelku, i neka nakićena grana dat će dovoljno prazničke atmosfere, ne treba biti očajan ili tužan ako se nema za nekakvu bogato nakićenu jelku koju bismo i tako izbacili na otpad nakon blagdana. I sitni  aranžmani imaju jednako značenje iako smo po tradiciji skloni okititi jelku i ispod nje složiti darove za članove obitelji i najdraže prijatelje.

Marljive domaćice darove su pripremile već od ljeta. Plele su se kape, šalovi, veste, rukavice, pa i čarape, izrađivali su se unikatni rukom rađeni predmeti i takvi pokloni imaju najveće značenje – to su pokloni izrađeni sa ogromnom ljubavlju i kao takvi su najradije prihvaćeni. Komercijalni darovi vrlo brzo izgube svoju draž, nekom i ne treba ono što ste mu namijenili, ali iz čiste zahvalnosti neće reći da mu se ne sviđa. Po mome, najljepše je svojim članovima obitelji dati pažnju, razgovor, puno ljubavi, i darove pripremljene s ljubavlju i srcem, takvi se darovi najradije prihvaćaju i dugo pamte.

Preporuča se i zajednički otići na misu, dat će novi značaj godini pred nama i zbližiti će članove obitelji.

Nekad je sve bilo drugačije i daleko manje napeto. Za Božić se pribavljala jelka iz obližnje šumarije ili rasadnika, koja nije koštala cijelo malo bogatstvo. Okitili bismo je obično ručno rađenim ukrasima, heklanim zvjezdicama, pahuljicama, anđelima, kuglicama obučenim u pliš ili svilu, a kao „šećer na kraju“ obavezno bi se kićenje dovršilo sa šećernim bombonama umotanim u sjajni papir.

Naravno da ti bomboni nisu mogli dočekati Tri kralja i vrijeme kad bi se jelka raskitila, svi bi bili pojedeni puno prije jer je djeci najdraže bilo ukrasti po koji šećer svaki dan. To su bili zaista slatki bomboni i draži od bilo čega. Još je draže bilo onako pomalo fakinski izvaditi šećerni bombon a ostaviti sjajni papir da visi na jelki ili boru.  Nakon blagdana, majka bi se pripremila za spremanje bombona a kad tamo nema ni jednog, sve su djeca poskrivečki već pojela.  Kako se tek tada  zaorio smijeh kad bi majka shvatila što se dogodilo!

Pokloni su bili ručno rađeni, a uz takve poklone obično bi se poklonila narandža, jabuke, ili neko piće pripravljeno kod kuće. Rakija, višnjevac, čokoladni liker i slično.  Bilo je to doba silnog ponosa jer bi svaka obitelj imala nešto drugo s čim se podičila za vrijeme tih blagdanskih dana. Jedni su imali ukusne kobasice, drugi hladetinu, treći šunku, četvrti krvavice, slijedeći vilijamovku, šljivu, lozu, crveno ili bijelo vino …svi su bili vrijedni i trudili se za Božić sačuvati i ponuditi svima koji ih posjete ono  najbolje što su spremili.

Kuća je bila posebno nakićena. Iz ormara vadili su se heklani ili rukom vezeni bakini i mamini stolnjaci, heklani i vezeni jastuci, razni ukrasi, a najljepši  od svega su bili heklani zvončići i anđeli.

Sve se to činilo iz razloga jer je svaka kuća bila posjećena. Rodbina je obilazila rodbinu, djeca roditelje ili roditelji djecu, obavezno se išlo u čestitanje. Naravno, i prije Božića na ispovijed, jer je trebalo oprostiti i po neku nepodopštinu ili uvredu, a bez oprosta ni Božić ne bi bio potpun. Najbitnije je od svega da je srce čisto i mirno i ispunjeno ljubavlju, tad je i Božić puno ljepši.

Neki običaji su se do danas zadržali, neke smo odavno već zapostavili. Možda bi bilo dobro da i ovog Božića, kao i svih Božića proteklih godina zadržimo taj prijeko potreban osjećaj oprosta i oprostimo svima koji su nas povrijedili. Opraštajući drugima sebi darujemo ogromnu milost i mir koji nam je prijeko potreban. A oprost je ujedno i najljepši dar za Božić.

Vrijedi pokušati. Možda će nas onaj kome je upućen oprost i „otpiliti“, ali već sam naš pokušaj dovoljan je da bi nam duša stekla prijeko potreban mir. Samo tako možemo uživati i u svim darovima Božića bili oni izrađeni rukama naših majki i baka ili nabavljeni u velikim trgovačkim centrima.