IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 24. prisinca 2011.
RAZGOVARALI SMO S DIPLOMIRANIM TEOLOGOM, ZNANSTVENIKOM, FRANOM PRCELOM, U POVODU DUHOVNE OBNOVE KOJU JE ODRŽAO U HKM BERLIN
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Vjernici i svećenici Hrvatske katoličke misije Berlin pripremali su se kroz adventsko vrijeme za Božić. Jedan od vidova takve priprave ostvaren je i kroz trodnevnu duhovnu obnovu organiziranu sredinom prosinca. Duhovnu obnovu koja se sastojala od propovjedi za trajanja nedjeljne mise te predavanja nakon toga, predvodio je dominikanac, Frano Prcela, OP, diplomirani teolog i znanstveni suradnik Instituta M. Domenique Chenu u Berlinu.
Frano Prcela rođen je u Sinju, školovan u Zagrebu i Bonnu, ugledni je teolog poznat po svojim jasnim i direktno iznesenim mislima o suštinskim pitanjima vjere i aktualnim životnim temama.
Tijekom trodnevne duhovne obnove u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu, Frano Prcela je govorio o temeljnim krepostima kršćanskoga života: vjeri, nadi i ljubavi.
Nada je bila tema propovijedi prvoga dana. O vjeri je bilo riječi na drugoj propovjedi a nakon toga se za temu promišljanja imalo: “Nevolje s isprikom i muka oko opraštanja”. Tema propovjedi trećega dana bila je ljubav a predavanje je donijelo razmišljanja na temu: “Je li ispovjed samo opraštanje ili/ i pomirenje?
Posljednju temu pratila je dvorana puna vjernika. Tražilo se mjesto više. –Na ispovjed ne idemo da nam Bog oprosti. To je veliki nesporazum. Bog je ljubav i on nam je sve unaprijed oprostio. Radi Boga ne idemo na ispovijed. Već radi nas. Zato to ne treba činiti radi običaja već iz potrebe susresti se sa samim sobom, otvoriti se …rekao je, između ostalog Frano Prcela.
Vjernici su nakon predavanja imali po koje pitanje ali pravo rečeno, u glavama slušatelja se zasigurno vrtjelo puno više neizgovorenih misli potaknutih vrlo izazovnim pitanjima i promišljanjima Frane Prcele. A to je, prema njegovim riječima, i bio cilj duhovne obnove … zajedno promišljati.
O tome smo riječ-dvije progovorili sa Franom Prcelom po završetku predavanja u dvorni HKM Berlin.
Što vas je dovelo do ove duhovne obnove? Jeste li bili pozvani? Kako ste odredili temu? Radi čega ste tri kreposti, nadu vjeru i ljubav odabrali za osnove propovijedi i promišljanja pred Božić?
–Pa vi ste mi sad postavili barem deset pitanja. Ja sam pozvan od subraće franjevaca, da bih održao jedno predavanje. I to izgleda sasvim konkrento predavanje jer je još konkretniji kod njih bio povod da me pozovu na tu temu pričati a to je bilo pitanje –praštanja. Da li je to nastavak muke ako praštamo i neprijatelju, zločincu ili je to početak uskrsnuća? Naime, tako sam ja neko svoje predavanje naslovio. Imao sam ga već u puno gradova u Njemačkoj i svijetu. Oni su dobili povod čuvši da sam već negdje drugdje održao to predavanje. Onda je došlo i pitanje, bi li mogao i propovijedati pa bi to onda bila duhovna obnova i na kraju sam ja vidio da bi to sve trebalo uobličiti. Onda sam tome dao jednu formu, tako da to imadne neki profil. Kad se pripremate za nešto, želite znati: što, gdje, kako, zbog čega? Zašto se pripremam za Božić? I pitanje je …kako se mogu pripremiti? Tako sam ja u razgovoru sa subraćom franjevcima došao na ideju da je možda najbolje početi od temelja. Zato smo i uzeli ove tri kršćanske kreposti da o njima razmišljamo jer izgleda da su, ne samo u našim međuljudskim odnosima, nego uopće u odnosima su pobrkani temelji. A kad su temelji pobrkani svaki drugi rad je rad na šminci a ne na onome na čemu sve počiva kod ljudi, pa i moja vjera. Zato smo odabrali nadu, ljubav i vjeru.
Kako ste zadovoljni odazivom i reagiranjem vjernika, slušatelja tijekom propovjedi i predavanja?
–Moj princip je uvijek po onome iz Evanđalja …gdje su dvojica, trojica u moje ime i ja sam tu. U tom smislu, moram iskreno priznati, i to nije nikakva lažna skromnost, uistinu da je i jedan čovjek došao, ja bih isto tako pričao, sa istim angažmanom, ne potcjenjujući. Zašto bi sto ljudi bilo vrijednije nego jedan?! U tom smislu ja sam uvijek zadovoljan ako je ljudima bilo nešto korisno od toga, da osvježe svoju vjeru, da možda iz neke druge perspektive promatraju svoj život i svoje vjerovanje. Imam dojam, barem po nekim reakcijama ljudi, da im je bilo korisno ovih dana doći na svetu misu, poslušati i jedno i drugo razmišljanje, moliti zajedno i diskutirati.
Rekli ste da tu nešto nije u redu s temeljima ili s onim na što su temelji naslonjeni kad se radi o krepostima. Na koji način ljudima pokušate otvoriti oči? Što je po vama nada, vjera, ljubav …?
–Ja ne otvaram nikada oči ljudima. Ja ljudima pokušavam pomoći da sami otvore oči. Jer kad biste vi pokušali nekome otvoriti oko …znate što će se dogoditi? To boli. Moje je, samo provocirati ljude da razmišljaju, da probude one darove, obdarenosti, i u vjeri i u sposobnostima, da ih jednostavno iskoriste. Mi kod toliko svojih darova ne iskoristimo, dajemo im da spavaju, ne damo im da se probude, i tako prospavamo svoj život. U tom smislu, volim ljude potaknuti da iz jedne možda drugačije perspektive promatraju i kreposti kršćanske i načine odnosa prema lošim stvarima. Ja sam pokušao pojasniti koja je razlika između, isprike, praštanja, i u konačnici pomirenja. Kad govorimo o praštanju uvijek govorimo o nečemu što se dogodilo. To je naš odnos prema prošlosti. Kad govorimo o isprici to je onda nešto što se sada dogodilo. A kad govorimo o pomirenju onda to nije isprika, nije ni praštanje …to je onda novi život, to je budućnost. To je stvaranje novog odnosa prema osobi, nekim temeljima života, prema vjeri, naciji, obitelji, pa i prema Bogu.
Kako stojimo s temeljnim krepostima. Jesmo li njih pravilno razumjeli?
–Ne znam, Bilo bi neumjesno s moje strane ičiju vjeru mjeriti ili ičiju vjeru kritizirati. Svatko od nas ima predivnu zadaću da učini nešto, da ljude potakne, da stvarno razlikuju temelje od nekih površnih elemenata i pojava u životu. I da na temelju toga, na temelju temelja gledamo na stvari. Ponekad se uzrujamo oko nekih sitnica …a temelji uzljuljani, temelji ne stoje. Tako bi svaki ovakav susret trebao ljudima, tako i Frani, a nisam ja pričao samo drugima, ja sam i sebi pričao. I ja sam se duhovno obnavljao. Nisam ja ovdje došao pametovati kroz predavanje ili propovjed nego sam se isto došao osvježiti, upravo povodom blagdana Božića, vidjeti sebe, svoju vjeru i svoju nevjeru u perspektivi Isusa Krista a ne u perspektivi Frane ili čije već pameti.
Kako ukratko definirati tri kreposti? Vi ste tome posvetili tri dana, može li se to uopće kratko definirati?
–Ne može. To svatko treba za sebe definirati. Ukratko je to reducirano. Kad reducirate onda iskrivite. Kad iskrivite onda je to još gore, to onda nisu temelji nego je postalo nešto drugo. Svako treba postaviti sebi neka pitanja …zašto sam tu ..zašto ja živim …u perspektivi kakvog života ja želim živjeti? Ne treba dopustiti da nam materijalno postane smisao već da nam omogući da živimo. To je normalno željeti imati krov nad glavom i što šta drugo ali treba znati što nam je bitno i što nam je nebitno u životu. I …malo više ljubavi a malo manje straha. To su dvije temeljne stvari, temeljne stvarnosti našeg života. Odlučiti se za ljubav ili strahovati za svoje imanje, svoj ugled, svoju karijeru ili za ne znam što.
Na jednoj ste propovjedi rekli …ako učinimo dobre pripreme, još bi nam se ovih dana mogao dogoditi Bog?
-Da, ali ne tako da ucjenimo Boga što bi nam u smislu milosti trebao darovati prije Božića. Najbolja priprema je otvoriti se. Neka Bog govori, ne trebamo mi previše pričati. I mi svećenici i vjernici previše pričamo kakvi smo, što smo, što bi trebali biti, što bi nam Bog trebao dati. Treba se samo otvoriti …i neka onda milost Božja djeluje … ali bez špekuliranja. To je teška zadaća. Ali kad se otvorimo, upustimo u to, onda na kraju postanemo novi ljudi, postajemo Božićni ljudi. Darovi, kićenje, materijalno …ovo ono …uvijek isto pričamo pred Božić, trebamo se se boriti protiv toga, ne da pričamo o tome nego da djelujemo. Djelujmo da nam se dogodi Bog a ne pričajmo samo protiv ovoga ili onoga potrošačkog što se događa oko Božića.
Koja bi bila Vaša Božićna poruka vjernicima?
– Nemam ja poruku. Isus ima poruku:-Dolazim! Hoćete li me primiti?
Prvi ga nisu primili. Bio je beskućnik. U izbjeglištvo je morao ići. I mi već 15 godina pričamo kako smo prošli neke muke …prošli smo, jesmo, na žalost. A on je došao …Bog dolazi ..i beskućnik je. Udomimo ga malo. Bog je preko brata čovjeka. Ima puno ljudi koji su potrebni naše riječi, našeg vremena, naše geste. Tu se događa Božić. Božić nije samo 25. 12. On je moguć svaki dan.
Kako izgleda vaš dan, tjedan, mjesec?
-Tu sam dvije godine. Sretan sam što tu radim, Pišem, držim predavanja, propovjedam, istražujem odnos crkve i društva, kulture i teologije i uopće uloga govora crkve u ovom vremneu u kojem živimo. Držim predavanja širom svijeta.
Vi ste teolog, znanstvenik. Znanost ide ispred prakse, istražuje, promišlja. Kako Vas prihvataju u praksi, kako vas prihvataju svećenici?
–Vi to dobro znate, nitko nije prorok u svom kraju. Kod svojih je najteže proći. Ali to mene ne obeshrabruje. Mene ne zanima karijera. Ja samo želim biti sretan čovjek i koristan.U smislu da pomognem ako me netko zamoli, da budem korisna osoba, to je onda moja sreća.
Od vas sam čula do sada par misli koje su ponekad ostavljale bez riječi, gole istine. Idete u promišljanjima ispred ..
-Ne idem ja ispred. To je netko davno već učinio. Bio je to Isus. Ja samo pokušavam tepati ono što Isus govori. Da li uspjevam, ne znam. Eto, pokušavam biti koristan, jesam li ne znam.
Dvije godine ste ovdje, bili ste provincijal dominikanaca, sad ste istraživač, držite predavanja. Koja je vaša nadraža tema i u kojoj ste od tih uloga najradije?
–Čovjek mi je nadraža tema. I najmilija uloga mi je biti čovjekom. I pokušat nešto ispričati o čovjeku s velikim Č …o Isusu Kristu. To sad zvuči tako … Nitko tko bude čitao i ovo što vi sad pokušavate sa mnom podijeliti, neće past sa stolice kad to pročita ali to je zapravo bit …biti u službi čovjeka, biti glas Božji a ne samo svoj glas. Naše je da budemo poticaj ljudima, da probudimo dobro u drugima, više je dobra nego što mi to ponekad primjećujemo …