U DANE OVE

SUSRETI
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Božić. Dovoljno je to reći i u meni se javi bezbroj asocijacija, točnije onoliko koliko godina unazad mi sjećanje seže.

Nisu sva i obavezno vesela. Ali pamtim najdublje i najduže, one lijepe stvari.

Prate me mirisi djetinjstva, vidim još majčinu sliku dok žurna, po povratku s rada, nastoji nama djeci učiniti radost spravljanjem tako željenih slastica.

Jelku bismo kitili na sam Badnjak, nikako prije. Bila bi okićena i ukrasima ručne izrade. Brat i ja bismo svojeručno pravili duge vjence sačinjene od bezbroj omota od bonbona. Svaki se šareni omot tijekom godine brižno čuvao, vijenac pleo i povećavao. Dostajalo bi mašte i spretnih ruku. Miris prirode u skromnom domu.

Još i sad u nosnicama osjetim taj miris jelice. I poznam još kutak doma u kojem je stajalo naše božićno drvce. Iako u stvarnosti  tog mjesta dugo već više i nema. Na Badnjak se postilo. Mati bi kuhala, pekla, spremala. Polnoćka je u našem gradu počinjala uistinu u pola noći. Jutro bi donijelo čestitanje, jelo se, svijeće na trojstvu u sred pšenice gasile se kruhom natopljenim u vino …

Tako bilo. Puno uspomena. A kako mi danas?  Berlin je veliki grad. Zgodno za “utopiti” se u njemu. Do neprepoznatljivosti. A tko to želi?
Trgovine trguju Božićem već od početka jeseni. Svake godine sve ranije. Pa taj trgovački maraton traje sve do Badnjaka. Iscrpljujuća, besmislena utrka. Nemam vremena za nju. Previše je posla.

Pripreme za Božić istina i kod mene počele rano. Ali, one povezane uz intenzivne probe našeg crkvenog zbora. Pripremali nove pjesme za nastup na božićnom domjenku Saveza hrvatskih društava. Pa potom i …istina poznate ali uvijek potrebne ponavljati …pjesme koje pjevamo na misama polnoćkama i u danim poslije. Čini mi to adventsko vrijeme toplim i dragim. To naše malo društvo okupljeno oko duhovne glazbe. Šala. smijeh, dobra volja, pažnja jednih spram drugih. Dugo sam s njima. Mjesto me moje tu uvijek čeka. Pa radosno s njima idem u susret Božiću.
Ja radim. Radim dosta mogu reći. Radim na više strana. Srcem i dušom sam i među ljudima i formularima jedne njemačke službe. I na stranama Hrvatskog Glasa Berlin. I doma. I drugdje.  Tako ne dostaje uvijek vremena za sve.
Petak, dan prije Badnjaka, moj je slobodan dan. Eh, slobodan! Kao stvoren za posvetiti se sjećanjima. Aktivno se posvetiti. Kako? Dozivam u pomoć poznate mirise. Pa činim upravo ono što bi mati činila na taj dan ili dan kasnije. Pravim iste kolače. Kekse, šape, ormašice, tortu …savijam sarmu. Ja u kuhinji često pjevam. Navika. Potreba. Mlađa kćerka kaže ...do dizala se čuje miris kolača. I mamina pjesma. Božićna. Draga. Vježbam …Tiha noć i Kad dođe dragi prijatelj. Pa i priprava kolača ide lako. brzo.

Negdje iza podneva sjetih se odjednom kako na taj dan netko poznat mi ima rođendan. Dva dana prije Isusova rođenja. Žurim s poslom. I žurim potom gradskim ulicam i javnim prijevozom. Idem do nedaleke Bergmanstrasse. Tu, na drugom katu jedne zgrade starije gradnje, sa kćerkom i dvjema unukama, stanuje baka Anica Bagarić.

Baka Anica je upravo napunila 92. rođendan. U Berlin k ćerki stigla za ratnih godina. Prošle godine ne stigoh doći. Pa sad popravljam neučinjeno. I tako se …nečinjenjem može pogriješiti. Uzimam bakinu ruku u svoju. Stavljam u nju darak. Krunicu što ju je blagoslovio papa Benedikt za boravka u Berlinu. Meni ju darovali mladi iz Zbora mladih HKM. A ja znam …baki će to značiti puno, puno više nego meni u ovom trenu.

Tako i bilo. Stiska baka krunicu u ruci. Smješta u džep i svako malo za njom traga.

Ne drhte Aničine ruke. Ni glas. Najmanje slušaju noge. Oslonjena o štap rijetko i lagano, sasvim lagano kreće se po stanu.

–Eh, kako si ti meni valjala …veli. Čudim se. –Jest, istina je,  ja sam o baki više puta pisala …ali kako to …valjala?! …mislim. Pitam …baka Anice, je li ti dosadno ovako u stanu? –E nije sinko, dok uradim ispred kuće, pa na njivu pa u kući ..dok čeljad dočekam …eh, vidim sad i ja …baka Anica ima u mislima neko drugo vrijeme, neki drugi svijet …svakako ne ovaj berlinski, već ono iz maloga  sela u duvanjskome kraju.Razgovor zapinje. Ja jedno …baka drugo.  U to iz predbožićne kupovine stiže i kćerka Mara. Slavimo rođendan! Baka radoznalo pita: –A čiji rođendan! A mi svi uglas: –Tvoj bako, tvoj rođendan!

Slušam potom, kao u scenariju kakva napetog filma, kako je baka ljetos morala put bosanske ambasade u Berlinu. Stara putovnica istekla a nadležni u ambasadi ustvrdili da baka …unatoč visokim godinama …ima doći u ambasadu na drugom kraju grada …rekli, tako mora biti, nema druge!? …žele li za baku imati novi dokument.

U to ime kćerka i unuke poduzele pravu akciju …bakina silaska s trećeg kata, ulaska u taxi, dolaska u ambasadu …srećom nadležni dozvoliše da to bude u dan kad ne primaju stranke pa ne bi gužve …pa sve do napornog povratka uz stepenice zgrade u Bergamannstrasse …Slušala bih još dugo pripovjest i razgovarala s bakom iako govorimo o dva vremena I svijeta …ali žurim drugdje, dalje.

Na berlinskom Alexandar Platzu čekaju me moje dvije kćerke. Dva zlata. Dogovorile smo susret ženskog dijela obitelji. Nije nas mučila duga potrošačka groznica predbožićnog vremena. Nismo na to utrošili dane i tjedne a niti velike novce. I opet smo sve …svako svakog …obradovali sitnicom …knjigom, rukavicama, ukrasom, olovkom …Utrošili smo na to dva sata predivnog druženja, smijali se, radovali …predivno predbožićno vrijeme s mojom djecom.

Subota je. Kolači gotovi, sarma vrije. Moj suprug je …prema davnom dogovoru …i ove godine zauzet pečenjem mesa. Naša baka …u stvari suprugova mama …zabavljena je svojim dijelom. Baka sve Božiće u Berlinu, provodi s nama a zauzvrat pravi dvije vrste pite s mesom i sa sirom. Tako, podjelom posla, nikome nije previše. Loše je kad se božićne pripreme svedu na beskrajne poslove domaćice u dane prije …za …i iza.

Osim starije kćerke koja ima čitanje na polnoćki u 23 sata i mene koja  pjevam u zboru na toj misi, svi ostali iz obitelji žele ove godine na takozvanu dječju polnoćku koja počinje u 18 sati. Meni pravo. Već polupraznim stanicama i ulicama odlazimo na polnoćku u 23 sata. Naš zbor ima tridesetak članova. U Badnjoj noći dobismo pojačanje. Za orguljama Ante Jerkunica, splićanin, član Deutsche Oper.

Sad pjevajmo …je naslov pjesme koju su pjevale Evelin Novak, angažirana u berlinskoj Staasoper u duetu s prijateljcom iz Zagreba Monikom Cerovčec. Kakva čast nama u Berlinu. Kakav divan doživljaj, stajati, pjevati uz takve glasove. Evelin Novak je upravo prije koji dan briljirala s glavnom ulogom Euridice u operi Orfej iz podzemlja.

U Berlinu toplo. Vremenski, podsjeća na  jesen. Manje na vrijeme pred Božić. Stvoriti taj ugođaj ne pomažu mi trgovine. Niti darovi. Niti jelo … piće. Okićeno drvce. Već vrijeme provedeno s dragi  ljudima. Božić je u susretu s mojim zborašima. Božić je u susretu s kćerkama na Alexandar Platzu. Božić je u zajedničkom pravljenju kolača, mesa, pite, sarme …Božić je susret s Evelin Novak i njen anđeoski glas. Božić je moj (tvoj) susret s drugim ljudima i samom sobom. Božić je! Moj (naš) 17. u Berlinu.