MOGA BRATA AMERIKA

piše: Sonja Breljak
Salt Lake City/ Nakon burnog, čekanjem i promjenama leta, te potragom za prtljagom ispunjenog polaska i dolaska u USA, nastavak koji traje već desetak dana, ljepšeg je sadržaja.

Rat koji je iza nas evo već dvadeset i nešto godina, naše je obitelji i naše živote usmjerio u raznim, nimalo planiranim pravcima. Poredim to s pokidanom bisernom ogrlicom. Njene dijelove nastojimo prikupiti sve ove godine iza.

I naš posjet Americi, prvi i jedini do sada, dio je tog nastojanja da moja/naša/ uža obitelj, ne izgubi vezu i bliski dodir koji joj jedno vrijeme, fizički bijaše uskraćen.

Pamtim mog velikog brata Zdravka iz dana našeg djetinjstva, školskih dana, studija i naše mladosti. Dvije i pol godine stariji od mene, izvanredan učenik, svirao harmoniku, pjevao u gradskom zboru, studirao u Banja Luci, pravnik…

Puno mi slika, sretnih ili onih koje su manje takve, prolaze ovih dana kroz glavu. Dok ovo pišem, sjedim u bratovom domu u Salt Lake City, glavnom gradu i središtu američke države Utah. Između Europe i ostatka moje obitelji, troje (od četvero) djece u Berlinu, sad je devet sati razlike. Noć je, grad je prekrio svježi snijeg, mirna je ulica u kojoj stanuje moj brat, tek na stubištu čujem tapkanje šapa kućnog ljubimca, psa Mede kojeg su, već uobičajeno, u bratov američki dom “dovukla” i roditeljima prepustila, bratova dva sina, Sanjin i Filip.

Bratova obitelj u ovom američkom gradu živi od 1995. godine. U logoru, ispod tribina gradskog stadiona u Bugojnu, proveo je svojevremeno, za nesretnih ratnih dana u Bosni i Hercegovini, osam dugih mjeseci. Sve je, u zgradi preko puta, sa šestog kata u stanu bez struje i vode, promatrala nesretna mati i s preostalim ženama i majkama, lovila priliku sinu doturiti kakvu sitnicu, hranu, ako su stražari bili dobre volje. Naše je prezime Kolovrat, moj brat je poput mene i moga oca, rođen u Bugojnu, obitelj je među starosjediocima, brat je dobar, predobar čovjek, potpuno “operiran” od političkih i nacionalnih zavrzlama koje nam pojedoše živote. Pa ipak, niti jedne ruke u gradu našeg djetinjstva, da se zauzme za njega… Ajde, neću o tome sad, već o Americi moga brata.

Domaćini meni i mom suprugu te našoj mlađoj kćerki, pored brata, njegova je izvanredna supruga, moja srednjoškolska kolegica, Milena. O, da bio je to i o(p)stao, nacionalno mješoviti, mladi brak na koji se, poput malja, obrušio rat, podjele, razdvajanja, zarobljavanje, izbjeglištvo, nevolje, razmjena, iseljavanje… Puno su toga izdržali, savladali. Naši domaćini su i baka i dida, Milenini roditelji koji su sve ove  godine iza, u nedostatku vlastitih, bili predobri i dostojni roditelji i mom bratu. Kakva sreća imati ih.

Obitelj Kolovrat (za Amerikance prezimena nemogućeg za izgovoriti) živi u mirnoj, tipično američkoj ulici, urednih, za život ugodnih obiteljskih kuća s vrtom iza. Dva sina već su samostalna, fakultetski obrazovana mladića od kojih jednoga netom proslavismo vjenčanje u subotu iza te tako obitelji pribrojismo i lijepu i ljubaznu Amerikanku Natalie.

Puno je truda uložila ova obitelj u privikavanje na američki život. Učili jezik, radili, školovali se. I uspjeli stati i opstati na vlastitim nogama. Kao da je to lako, svjedočimo i iz vlastitog, izbjegličkog iskustva u Njemačkoj.

Ulice u Salt Lake Cityju obilježene su brojevima i stranama svijeta, točnije koordinatnim sistemom. Grad leži, a to  mu i samo ime govori, na velikom slanom jezeru. Posjetismo slano jezero protekloga tjedna. Njegova  slanost je tako velika da u njemu ne obitava niti biljni niti životinjski svijet. Jedino čemu odgovara ta zasićenost solju jesu škampi, garnele koje se tu i uzgajaju i prodaju, naravno ukoliko  ih ne potamane brojne ptice u potrazi za hranom na putu u druga staništa.

Salt Lake City je glavni i najveći grad američke savezne države Utah poznat po kratici SLC.

Sam grad ima oko 200 000 stanovnika a s gradskom okolicom  broji skoro 1,5 milijuna. Osnovan je godine 1847. od strane mormonskih doseljenika na čelu s Brighamom Youngom. Otada pa do današnjih dana predstavlja središte te vjerske zajednice. Posjetila sam Temple Square, gradsko sjedište, centar u kojemu su smještena impozantna zdanja koja sva odreda pripadaju mormonskoj crkvi, jedan od najvećih hramova u svijetu, zatvoren za turiste, namijenjen podučavanju i vjenčanjima. Posjetih i Tabernacle, predivno zdanje u kojemu vježba, pjeva i nastupa poznati Mormonski tabernackle kor i ansambl (upravo je njihov glazbenik svirao orgulje) a potom i centar za posjetitelje gdje se može sve u detalje saznati o dolasku mormona u ove krajeve. U okolici Salt Lake Citya moguće je pogledati i cijelo naselje, jedno od prvih te impozantan spomenik pionirima koji su dolazeći iz drugih država (Ilinois) upravo Utah, odnosno Salt Lake City otkrili kao novo stanište mormonske zajednice.

Nedaleko centra i sjedišta mormonske crkve leži i “Bijela kuća”, zdanje u kojemu je uprava države. Naravno kako, proporcionalno brojnosti u stanovništvu, vidljivo i po brojnim crkvama uokrug  grada i okolice, mormoni i u toj državnoj upravi imaju veliki utjecaj.

U ulici u kojoj stanuje moj brat, a radi se o obiteljskom, prigradskom naselju Sandy, brojni su i susjedi mu mormoni. Svi  s kojima sam razgovarala slažu se u tome  da su kao susjedi, mormoni vrlo susretljivi i ljubazni, uvijek spremni pozdraviti i pomoći ako zatreba, samozatajni u vjerskom smislu i nimalo nametljivi drugima. Vrlo su obiteljski nastrojeni te svake nedjelje, velike obitelji objeduju zajedno  i druže se privatno. Ne puše i ne piju alkohol pa je i u  gradu prodaja alkohola ograničena na specijalizirane trgovine a mladeži odlazak u kafiće i restorane gdje se alkohol toči, dozvoljen tek nakon 21. godine.

Salt Lake City je poznat kao rudarsko (bakar) te industrijsko i bankovno središte. S vremenom su u grad počeli dolaziti imigranti iz raznih dijelova svijeta kao i drugih američkih država, tako da je grad postupno počeo gubiti svoj izrazito mormonski karakter. Brojni doseljenici s naših područja ovdje su, poput i moga brata, našli novi dom te rade u tiskarama, industrijskim postrojenjima, bolnicama a nove, mlade, ovdje školovane generacije, i u financijskim i računalskim institucijama.

Turizam ovoga grada baziran je na zimskim sportovima. Salt Lake City je poznat i kao domaćin Zimske olimpijade 2002. godine, jednog od rijetkih događaja toga tipa koji je organizatorima donio profit pa su spremni opet se kandidirati za zimsku olimpijadu. S radošću se ovdje svi još prisjećaju triju osvojenih zlatnih medalja naše Janice Kostelić i proslave u jednom od restorana naših ljudi u centru grada.

Kad neki drugi puta dođem u Salt Lake City, a hoću, jer neću dugo čekati da ponovo vidim obitelj i drage ljude a i viza ima desetogodišnje trajanje a i ima se što vidjeti, sasvim sigurno će već biti gotovo proširenje sadašnjeg aerodroma koje je u tijeku. Naime, aerodrom koji je udaljen od grada 6 km jedan je od najprometnijih u USA.

Nadam se, da će unatoč snijegu koji evo još pada, naše uzlijetanje za koji dan biti moguće. Prije toga, ugrijasmo se tri dana pod, i u ova doba, vrelim suncem Las Vegasa … A, o tom, potom…