Kaj god!
piše: Ivek Milčec
Obično se u starim demokratskim društvima novoizabranoj vlasti daje sto dana “poštede” tj. ne napada se, toleriraju se brzoplete izjave premijera i ministara i bez velikih primjedbi medija i opozicije pušta da ekipiraju ministarstva po vlastitome (političkom ili stranačkom) ukusu.
Budući je naše društvo još, demokratski gledano, mlado za nas ne vrijedi da se moramo baš sto posto držati nepisanih pravila o tromjesečnom nenapadanju nove vlasti pa se već sada mogu pročitati ili čuti neke zamjerke na račun Kukuriku koalicije iako su prošla tek tri tjedna od preuzimanja Banskih dvora i odgovornosti za državu. Premijeru Zokiju Milanoviću zamjera se kaj nije odlučniji tj. da djeluje bi …ne bi, da bježi od što brže realizacije tzv. bolnih rezova koji bi trebali zarezati novi proračun, ali nitko od kritičara ne kaže gdje, kako i kome uzeti. Svi su za rezanje, ali ne u njihovoj interesnoj sferi ili kak bi se to po domaći reklo: “Bum vam, ak treba, i škare za rezanje posudil, ali s njima nema rezanja v mojoj hiži!”
Da nova vlada misli ozbiljno dokaz je zabrana korištenja Facebooka svim službenicima javnog sektora koji bi, umjesto lajkanja, trebali bolje, brže i učinkovitije na šalterima ili uredima rješavati nagomilane molbe, žalbe, uknjižbe itd. nezadovoljnih građana. Do sada se “lajkanje” toleriralo, ali sada vrijede druga pravila, pa će se fejs prijateljici ili prijatelju moći poslati samo kratka poruka kao na pr. “bumo se polajkali kad dojdem doma!”
Za novog financministra Slavka Linića znamo da mu se vrlo brzo digne tlak a nezaboravan je njegov saborski sukob s barba Lukom, bivšim predsjednikom Sabora kojemu je u verbalnom ratu rekao da neće zašutjeti. Svi oni, koji su pratili taj sukob riječi, bili su zabrinuti za Linićevo zdravlje jer se je u jednome trenutku sav zapjenil a iz očiju počele sijevati munje.
Fala Bogu, taj sukob je Linić preživio i sada drma državnom blagajnom. Nažalost praznom. Da bi kolko tolko imal financije pod kontrolom fletni Slavek predložil je informatičko spajanje Porezne uprave s blagajnama svih kafića jer se u njima svakak naplaćuje tj. većina daje račune ali ima i takvih u kojima konobari samo pruže ruke.
Ali nije samo novi financ-ministar za spajanje jer svojedobno je Vlado Šeks, kakti v šali, predložil cjevovodni spoj Sabora s točionicama kaj i nije tak loša ideja jer nišči nebi znal kolko si zapraf vinjakov ili konjakof maznul. Možda bi novi saziv Sabora trebal raspravljati o Šeksovom prijedlogu jer, siguran sam, ima još zastupnika koji vole malo više povleči i koji se ugodno osjećaju u Vladekovom društvu.
Poznato je da će se iduće nedjelje (22.siječnja) održati Referendum o ulasku naše zemlje u EU. Za nadati se je, unatoč nekih nedostataka, da će se većina građana odlučiti za EU i zaokružiti na glasačkim listićima DA. Protivnici ulaska Hrvatske u EU uglavnom su izvanparlamentarne stranke, neke grupe i pojedinci koji se proglašavaju jedinim čuvarima naše samobitnosti, hrvatstva i slobode. Samim tim, vjerujem nesvjesno, postaju i zagovornici ostanka u društvu balkanskih država (Srbija, Makedonija, BiH itd.). U vatrenim govorima često se spominje skidanje gaća, ali kada ih se pita za objašnjenje tj. kaj time misle ostanu bez teksta.
Ako misle na sada već raširenu siječanjsku “No Pants Day” akciju onda bi trebali to i reći. Naime, u siječnju prije deset godina jedna grupa ljudi provozala se u metrou New Yorka bez hlača a taj njihov primjer slijede sada već deseci tisuća širom svijeta. Što su time zapravo željeli pokazati nejasno je, ali činjenica je da dobivaju sve više poklonika na svim kontinentima. Ima naznaka da će se pokretu priključiti Eskimi kojima nije problem biti bez hlaća a ako baš zatreba i bez gaća. Bilo bi dobro da su se protivnici ulaska Hrvatske u EU bolje informirali o pokretu bez hlaća (u rječniku naših Dalmoša gaća) jer bi onda sigurno znali kaj znači biti u gaćama ili bez njih.K aj god!
Nije tajna da naš nogomet i njegvu “katedralu” HNS tresu afere i aferice, a Vlatko Marković, Zorislav Srebrić, Zdravko Mamić i ostala pajdašija pravi se kao da to nije njihov problem. Najlakše je poslužiti se prostaklukom (Marković) i izjaviti na pitanje o Praliji… “Mislim da je svega toga(pitanja) dosta. J… mi se za Praliju i za sviju”.
Svima nam je jasno da je već odavna HNS na čelu sa predsjednikom Vlatkom Markovićem trebao napraviti reda u vlastitoj kući tj. dati ostavke i omogućiti mlađim ljudima, bivšim “vatrenima”, da svojim nogometnim iskustvom doprinesu boljitku hrvatskoga nogometa i sporta u cjelini. Željko Jovanović, novi ministar sporta izjavil je da će, koliko je to u njegovoj moći, napraviti reda u nogometnoj organizaciji, ali to neće biti nimalo lako kada se zna kakvi su igrači Zdravko Mamić i Co.
Čak se je Antun Vrdoljak, član MOO, narugal imenovanju proslavljenog košarkaša Petra Skansija za pomoćnika ministra sporta rekavši kako novoimenovani pomoćnik (68) nije u cvijetu mladosti. Još bi to moglo proći da je to netko mlađi rekao, ali to je rekel osamdesetgodišnji “opa” Tonći Vrdoljak zvani “kišobran” (držal je Tuđmanu kišobran kad je i kad nije trebalo) pa je svaki daljnji komentar suvišan.
Trula nogometna organizacija trebala bi se ugledati u HK Medveščak koji sjajnim igrama drži drugo mjesto u jakoj EBEL ligi i konkurira za naslov prvaka financijski mnogo jačim austrijskim hokejaškim klubovima. Momentalno Medveščak igra svoje utakmice u zagrebačkoj Areni u kojoj pred rasprodanim tribinama (15.000 ljudi) oduševljava sve prijatelje hokeja, ali i drugih sportova.
Posebna priča su gledatelji, koji dolaze sa djecom bez imalo straha da će ih, kao na nogometnim utakmicama, pogoditi kakva pirotehnička naprava ili isčupana sjedalica. Na utakmicama prisutan je građanski, urbani duh lišen balkanskog primitivizma kojim je hrvatski sport bil trovan kroz desetljetno, silom nametnuto tzv. bratstvo i jedinstvo.
Predsjednik kluba bivši hokejaš Gojanović, ne šalje nikoga u materinu i ne pleše u gaćicama na stolu a dobro zna što treba ponuditi istinskim ljubiteljima sporta. U njega bi se trebale ugledati samozvane i “nezamjenjive” nogometne veličine kojima, kao i njima sličnima, ne odgovara ulazak u EU tj. u društvo Njemačke, Austrije, Belgije i drugih uređenih država.
Ne znam kome je još potreban bivši jugodiktator, mrtvi drug Tito. Svako malo, eto nekakvog napisa o burnome životu “najvećega sina svih jugonaroda”. Uz to redovno idu i svađe i opanjkavanja između pojedinih tekstopisaca koji kao da još žive u zajednici “bratskih naroda i narodnosti”. Tek što je naša dalekovidnica počela prikazivati seriju o Titu (Posljednji svjedoci testamenta) uhvatili se autori serije Mira Šuvar i Lordan Zafranović u koštac. Predbacivanja, podmetanja, laži i još mnogošto drugog zanimaju sve one kojima je u jugodiktaturi bilo dobro i koji se još uvijek, makar u poodmakloj dobi, nadaju povratku na staro. Pa čak i na nošenje štafete iza koje bi lagano vozila kola hitne pomoći plaćena donacijama nesvrstanih zemalja. Kaj god!