Iz naše arhive/objavljeno 26.01.2012.
piše: Sandra Marelja-Muić
Ante je tupim pogledom buljio u glumicu na ekranu. Novinarka joj je držala mikrofon pod nosom trudeći se da joj ne upadne u pozamašni dekolte i izgubi se u silikonskoj dolini. Bilo je očigledno da se glumica trudila ostaviti vrlo mlađahan dojam sa svojom sportskom majičicom i jeans hlačama.
Govorila je o tome kako joj je nedavni boravak u indijskom sirotištu pomogao da spozna sebe i kako je postala bolji čovjek pomažući onima kojima je to najpotrebnije. Ante je mogao dobro razumjeti sve što je govorila, dugogodišnji staž u gastarbajterstvu omogućio mu je dobro poznavanje njemačkog jezika.
-Koliko dobar čovjek sam ja onda postao, kolike mi je bodove onaj gore do sada upisao …zapita se on s obzirom na činjenicu da on pomaže pola sela već skoro cijeli život, tj. od dana kada je stupio na ovo nemilo dijasporsko tlo. Samo što je on nešto gadno pogriješio u toj svojoj nesebičnosti, on nekako nije osjećao da je spoznao sebe i postao boljim čovjekom, nego se samo osjećao zasićeno i umorno. Može biti da pomaganje ne djeluje na svakoga isto… fakat nije bilo isto praviti ćaći novi krov ili sipati rižu u male posudice za onu silnu šmrkavu djecu koja bi nahrupila oko tebe nesvjesna da si došao iz onog dijela civilizacije koji je mjera za današnji život.
Glumica je i dalje bila u zanosu izlaganja svog aktualnog stanja svijesti. Ante ju je poznavao s malih ekrana skoro od kada su on i Marica skupili za svoju prvu televiziju koja im je stajala onda na noćnom ormariću. Bila je velika stvar imati televiziju početkom sedamdesetih ako ste vukli porijeklo s dinarskog gorja i privremeno ga implementirali u palanke Rajne. Glumica je bila zbilja iznimna ljepotica tog doba, svijetle kose i čvrstog tijela, prekrasnih bijelih zubi.
Tko bi pomislio da će morati tražiti sebe među muhama i siročićima nakon što se nije uspjela spoznati uz mlađe, starije, srednje muškarce, psiće koje je nosila u torbicama i ostale zvjerčice koje su nosile skoro isto toliko nakita kao i ona. Sada je lamentirala ostarjelim rukama pred novinarkom, a Anti se činilo da njegova Marica bolje i mlađe izgleda, iako je cijeli život spoznavala sebe nabijajući normu u tvornici dijelova.
Taj trenutak druženja s malim ekranom prekinu štropot torbi na linoleumu i poremeti mu njegovu relaksacijsku oazu između glumice, malog ekrana, poluprazne pive na malom stoliću i njegovih stopala na tom istom, što mu je predstavljalo vrhunac wellnessa svakog radnog dana. Marica je neumorno spremala prtljagu za put na koji je on ranim jutrom trebao krenuti .
Nije želio znati što se nalazi u njima, za to je imao svoju suprugu koja je u svakom trenutku znala lokaciju i svrhu svakog predmeta u tim torbama. Čak su i carinici na granici odustajali u startu čim bi povukli patent na prtljagi, toliko šarenila na jednom mjestu jednostavno nije bilo moguće razaznati, te bi rezignirano samo prešli na nekog drugog nesretnika. Jedino su bili neumoljivi kod one velike karirane torbe u koju je mogla stati čitava dnevna soba i koja se mogla nabaviti u trgovinama koje su držali Turci po Njemačkoj.
Preživjela je ta torba desetljeća pečalbe, pad Berlinskog zida i ne znam šta sve ne. Svojim decentnim kariranim uzorkom plavih i crvenih prugica po izrazito čvrstom najlonu predstavljala je ona vječnu enigmu carinicima i bila pravi trn u oku. Ako si putovao prepunim autobusom i samo jedan je imao takvu torbu …strpanu negdje iza lijeve desne gume …eee …taj autobus je morao parkirati sa strane i ti putnici su morali odraditi svoju smjenu čekanja dok bi njihov vozač, recitirajući im sve živo s neba i zvijezda, vadio svu njihovu galanteriju na pločnik i vraćao je natrag. Manje problema je bilo ako si bio registrirani kriminalac, tada bi samo jedan morao izići i tu bi priči bio kraj.
-Ovdje u ovoj plavoj ti je ovo za onu, u onoj zelenoj ti je ono za onog, u toj manjoj… neumorno je nabrajala Marica stežući i vukući po torbi , kao da razvlači tijesto za savijaču. Iako je od pet ujutro bila na nogama, ništa nije na njenim pokretima odavalo umor radnoga dana, samo su je izdavali tamni kolutovi oko očiju koji su proždirali onaj lijepi jantarni odsjaj koje su te oči imale.
U međuvremenu je blok reklama u potpunosti narušio Antine trenutke spokoja, glumice nestade sa ekrana i zapljusnu ga reklama za prašak i Maričino prizivanje stvarnosti neprestanim uputama.
Iz poštovanja prema njoj se pravio da je pomno sluša, ujutro neće znati ništa od svega toga što je rekla, a kad stigne kući, već će mu ona ionako preko telefona reći šta je za koga. Samo jednom je mislio da je dobro zapamtio njene riječi te je u svojoj zabludi napravio greške s fatalnim ishodom.
Susjeda Nina je dobila čipkanu spavaćicu, umjesto stoljnjaka, te ga prestala onako ljubazno pozdravljati, a tetka Mira …ćaćin donji veš umjesto ortopedskih papuča. Od tada je uvijek čekao da ga ona na telefonom priupita nakon nekoliko dana što je bio kući da li je svakom odnio ono što je poslala …a, on bi pitao na šta to točno ona misli.
Tako je to funkcioniralo dobrih trideset godina skoro, kao i mnoštvo drugih stvari. U međuvremenu se Marica prebacila na spremanje hrane za put, mlatila je po šniclama kojima je predstojalo pohovanje kao da želi đavla istjerati iz njih. Nitko od djece nije bio kući. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga zašto je u kuhinji ona teletina postajala sve tanja, dok Maričin egzorcizam nije bio sproveden u cijelosti.
To što ćaća ide izjutra na put …djeci je bilo isto kao što će oni s novim danim krenuti u svoje obveze, primali su to na znanje bez pretjeranih reakcija. Djeca su postala ljudi, što im je oboma i bio cilj, ali nisu imali više reakcije djece, što su njih dvoje previdjeli da će se dogoditi, zaokupirani radom i svojim životnim ciljem: povratkom.
Odgajajući djecu da žive u Hrvatskoj, smetnuli su samo jednu bitnu činjenicu u tom pothvatu; da njihova djeca žive na njemačkom tlu i idu u njemačku školu gdje se obrazuju da budu članovi njemačkog društva. Spomen domovine Hrvatske naspram toga je trenutno imao vrijednost labuđeg uzdaha kod njih, tj. nisi ga niti mogao čuti ni osjetiti. Domovinu su djeca pospremila negdje na dnu ormara, poput lijepoga džempera koji te svrbi kada ga obučeš, ali ga ipak ne možeš baciti jer je previše dragocjen.
Shvativši da je njegovoj večernjoj idili kraj, Ante odloži novinu koja je bez puno razloga ležala na njegovim koljenima i uvuče stopala u papuče. Sada je bio njegov red da odnese torbe u auto i uskladišti ih na najbolji mogući način. Gledao je on jednom na televiziji onog jednog Kineza koji je savinut uspio preživjeti 24 sata u nekakvoj prozirnoj kutiji …eee …tako je bilo i sa tim njegovim stvarima. A, bogami, nije ni njemu samome bilo puno bolje, kada malo bolje razmisli. Nije ni on mogao izići iz svoje kutije, kao ni taj Kinez.
Kako je uspio posložiti torbe tako da sve stanu u prtljažnik Opela i neoštećeno dođu do odredišta si nije mogao ni sam objasniti. A, koliko je puta on sve silne torbe i stvari slagao, vadio, premještao i ne znam šta tijekom svog života, to zbilja samo Svevišnji zna. Više su kilometara proputovale nego ruski satelit.
Put mu se učinio beskrajno dug. To je bilo vjerovatno zato jer se ovog puta vozio sam. Htio je iskoristiti svoje slobodne dane da pripremi kuću za njihov skori dolazak. S time da je tu namjeru trebalo više prihvatiti sa zadrškom, jer bi se svi boravci u kući bez Marice svodili na kojekakve vrtlarske radove, bez konkretne potrebe i uzroka, čisto da se namiri potreba za ispunjenjem dana. Nekako mu se činilo da ovog puta ni vrt neće pretjerano nastradati, jednostavno ga nije bila volja. Mirovina je bila pred vratima,njegova nekoliko dana prije nego Maričina i čekala je na svoje odgovore. A, ti odgovori nisu bili onakvima kao što su trebali biti, nego nešto drugačiji od zamišljenih. Kao kod onih testova gdje možeš zaokružiti jedan točan odgovor, iako ti se ni on ne čini korektnim.
Što se više približavao njihovoj obiteljskoj kući u Kaštelima, to mu se krajolik činio sve stranijim, iako se ništa drastično nije promijenilo. Osječao se užasno osamljen i nedostajala mu je njegova Marica. Samo da sjedi tu na suvozačevom mjestu, da stiska svoje otečene noge između dvaju vrećica koje je ugurala ispred prednjeg sjedala i da uvijek iznova bešumno presavija papirić u ruci koji je otkinula negdje od ambalaže.
Uz cestu su se nizala mlada trešnjina stabla, njihovo lišće je slijepila kratka kiša koja je naletjela nekoliko trenutaka prije. Kad je stigao pred kuću , dočekala ga je prerasla trava i mačka koja se zavukla u kut verande. Zapuhne ga miris ustajalog zraka prilikom otvaranja kućnih vrata. Koliko puta je već prošao to udisanje ustajalog zraka i prvi pogled na najlonom zaštićeni namještaj, svaki put je imao osjećaj da je netko zaustavio život od njihovog posljednjeg posjeta, ne računajući da je stvarni život bila ona svakodnevnica njemačkom tlu, ono večernje čitanje novina sa nogama na stoliću.
Iako umoran, rutinski obavi proceduru prilikom dolaska u višemjesečno zatvorenu kuću. Visoko podiže sve roletne, tj. one koje su se još dale dignuti. Na okolnim kućama se kočoperila nova stolarija od aluminija, a njihovi prozori i vrata su bili podsjetnik na minula vremena. Sve su njih dvoje to planirali obnoviti kada dodju u mirovinu, pa i čemu bi se prije latili toga. Kada su početkom osamdesetih gradili sve to, većina ljudi je klapala svaku večer sa zelenim škurama, prikrivajući tanko staklo na prozoru. Bijela fasada i tamne roletne na višekatnici, bila je tema razgovora Antinih mještana koji su ga od njegovog dolaska u to čudno mjestašce zdušno prihvatili jer je bio vrijedan i kulturan, što većina njih, sami po sebi, nisu bili i stoga vjerovali da im takav jedan sigurno ne može odmoći.
Poslije Ante i Marice je došlo još puno vrijednih i pristojnih, još više lijenih i nekulturnih, te je mjesto danas etnografski bilo potpuno izmiješano, a pravi, fetivi mještani su još uvijek stršili kao stupovi za struju u nekom pejzažu, jednostavno ih nisi mogao izmiješati s ničim …ostajali su tako neobrušeni i grezi.
Ante povadi stvari iz auta, neke namirnice baci u smeće, ostale pospremi u netom uključeni hladnjak i obavi ostatak neophodnih radnji kao što su odvrtanje ventila za vodu i otvaranje garaže iz koje je panično izletio jedan minijaturni mišić. Najgore od svega mu je bilo raspremati stvari iz torba. Znalo se dogoditi da ih uopće ne bi vadio za vrijeme cijelog boravka, ukoliko Marica ne bi pristizala za njim …užasno su ga deprimirale torbe same po sebi. Cijeli život nekome nešto nosi, cijeli život njegov strpan u torbe. Cijeli život vadi i sprema u periodičnom razmaku.
I onaj sjaj što je nestao Marici iz očiju i to je radi njih, sve su one uzele, te nesretne torbe. Stavi, spremi, jesi, nisi …i opet ispočetka. Kao da se život tek tako može odpakirati kada dodješ i onda on krene i nastavi dalje, kao da je sve to jednostavno. Bezvoljan i umoran, odluči samo popiti čaj i parkirati se na kauču dok se kuća malo ne zgrije. Prije toga se javi supruzi da je stigao i da je sve u najboljem redu i obeća da neće bacati onu malu crvenu torbu u kojoj je paket kristalnih čaša što ih je kupila na akciji. Kada dođu u mirovinu, mogu vazdan pijuckati šampanjac iz njih.