ŠTO JE TO HEIMWEH

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Plaški. Slušamo tatu dok nam priča što se dogodilo na slovenskoj granici, šutimo, ne dišemo, ne pitamo više ništa …potiho i potajno svatko se za sebe utapa u onom sivom, hladnom strahu. Pitamo se kako je mami, što sad misli, što osjeća,  je li joj dobro, kako će proći… Dođe misao sama od sebe i već u sljedećem trenutku stoji baka s putnom torbom na vratima i odlazi.

Za razliku od nas, baka može putovati, nisu joj oduzeta ljudska prava, nije joj oduzeta sloboda kretanja. Odlučila se otići za mamom u Njemačku kako mama ne bi bila sama.

Predvečer istog dana, nakon što je tata otpratio baku na kolodvor, kuca susjeda Kata na vrata kako bi nam rekla da se mama javila, kako je stigla kući i kako je putovanje proteklo mirno. Kod bake nije bilo telefona u kući pa smo se služili telefonom naših susjeda također izbjeglica iz Banja Luke.

Čim smo primili  vijesti o mami u kući je nekako odmah bilo vedrije, tata je djelovao smirenije a sestra i brat zadovoljnije. Još uvijek smo bili potišteni i toliko tihi da nas oni koji nas znaju od prije ne bi prepoznali. Tu istu večer smo zaključili da je najbolje da odemo sutra u osnovnu školu Plaški i zamolimo ravnatelja da primi Alexa i Sanu u školu, iako nemamo odgovarajuće dokumente, kako bi im dani dok se mama ne vrati tekli brže i normalnije.

No na žalost se već oko 11 sati sljedećeg  jutra ispostavilo, da je ideja o Alexovom i Saninom odlasku u školu bila jedna velika pogreška i katastrofa.

Razgovor s ravnateljem je prošao solidno, uz moljakanje i objašnjenje da će kroz nekih dva tjedna stići svi potrebni dokumenti i da će upis biti baš onako kako on to želi, da ga citiram „po protokolu“. Morao tata potpisati izjavu da je upis  na njegovu inicijativu, da je on inzistirao da krenu u školu…i još pusta druga čuda je jadan čovjek iz potpisivao …pa ne bi da ih šalje na Mars a ne u osnovnu školu. Ali eto i to smo progutali, prešutjeli, pretrpjeli …poslali jadničke u školu u nadi da će im boravak u Plaškom s drugom djecom biti podnošljiviji, zanimljiviji, a ni na kraj pameti nam nije bilo kolika čudovišta djeca, koju odgajaju primitivni roditelji u primitivnoj sredini, mogu biti.

Ne prođoše ja mislim niti dva školska sata kad idu Sana i Alex, jedno bijesno, jedno uplakano …kući.

-Što je bilo Sano? …Alex, was ist denn los, weshalb weinst du?  Muka mi  je gledati ih ovakve rastrojene i povrijeđene, pitam još jednom:  -pa što vam je više?! Pričajte sa mnom!

I iz  Sane se provali sav onaj potisnuti bijes, jeca, plače, viče, galami: Neće više nikad u školu, neće živjeti u Hrvatskoj, ne može ovdje ostati, ovdje ne pripada …zašto moramo ostati ovdje, zašto ne možemo ići svojoj kući …hoću svojoj kući …i ponavlja.

Alex za njom:  -Ich will auch nach Hause, ich will, dass mama kommt …bring mich bitte nach Hause!

I duša mi puca, i ne znam što bi im rekla, ne znam što bi im slagala a da nam svima bude lakše i ne mogu potisnuti svoj vlastiti očaj, ne mogu podnijeti svoj vlastiti Heimweh… i tolike sam godine u Hrvatskoj i još nema adekvatne riječi za ono što smo tad osjećali, nema riječi koja Heimweh opisuje bolje nego ta riječ sama….

U ovakvim momentima nema nikoga.  Nema ni mame, ni tate, ni babe. Nas troje sami u onoj brvnari kao od Boga napušteni.

Smire se oni na jedvite jade i ispostavi se da su se potukli s nekom  djecom u školi, da su im djeca vikala da su Švabe, da idu od kud su došli, da ne znaju ni Hrvatski, da kakvi su oni to Bosanci, niti znaju bosanski niti hrvatski, kako to izgledaju, što to nose …i da su i učitelji isti kao i djeca… ma horor svoje vrste.

Vratio se konačno i tata od nekud, puna mu kapa njegovih briga i problema, a sad još i ovo i ode  on u školu vidjeti što je bilo, vrati se i on razbješnjen, još luđi od njih i izjavi:

-Dok se mati ne vrati …nema škole nikome, pa makar ju nikad ne završili!

I zavlada opet tuga, jad i čemer…

U to isto vrijeme mama u Njemačkoj ode s tetkom u GENERALNI KONZULAT REPUBLIKE HRVATSKE STUTTGART da se raspita kako će nam najbolje poslati stvari, da se raspita o hrvatskoj carini i kako to sve funkcionira, kako će prevesti aute, kako prodati kuću s obzirom na našu situaciju …i umjesto da dobije bilo kakav odgovor bivala je izvrijeđana i ponižena od gospodina (iliti vice konzula da se okoristim njihovom terminologijom) koji je tamo radio i čijeg se imena sada ne sjećam i vjerujte mi, da ga se sjećam navela bih ga ovog trena…

-A što bi vi gospođo, ma kakve vi stvari hoćete prevesti?! Dok ste se vi i vaši iz Bosne ovdje bogatili naši su ljudi ginuli po Hrvatskoj i konačno su vam Nijemci stali na kraj i neka očiste Njemačku od takvih, kakvi ste vi…

Mama oduzeta, gleda u budalu i ne vjeruje vlastitim ušima i sreća bila tetka s njom koja je Gastarbeiter, 40 godina u Njemačkoj i luda ko kupus, uhvati lika za prsa i kaže:

-Njoj možeš srati, ali ne i meni pička ti materina!!! Da si ženi s mjesta objasnio što je zanima ili te sutra na ovom radnom mjestu nema! Čiji ti narod ovdje predstavljaš?! Ma prijeti mami svojoj…

…i dođoše zaštitari …i dobi mama konačno upute što napraviti, sve im je rekla osim da je protjerana, rekla im je da joj je stiglo rješenje da moramo napustiti Njemačku, no nije im rekla da smo je napuštali već par puta, nije rekla istinu i bolje da nije, nismo ni ovdje bili dobro došli i ovdje smo smetali… samo je rekla:

-Gospodine, sve što sam stekla, stekla sam sa svojim čovjekom krvavo radeći, nisam se bogatila nego preživljavala, a za to sam plaćala porez Republici Njemačkoj i žao mi je ako imate osjećaj da sam nešto oduzela Vašima i voljela bih znati, koji su to Vaši koje vi ovdje zastupate, jer dok vi ovdje napadate nevine ljude, oni Vaši se dolje u Hrvatskoj pate…

Kad je stigla kući u Hilpertsau, već je baka bila tamo… isti tren je mama počela s pakiranjem, vođena ljutnjom i gnjevom sve je teklo preglatko

…i na moju sreću nije zaboravila voditi dnevnik.