LAŽNO STRIJELJANJE

Marijan Gubina: “260 dana”
Cijela slika bila je jezovita, a naš se strah se povećao. Mislio sam da je to vrhunac straha. No, prevario sam se. I opet je nastala ta jezovita tišina, opet sekunda traje kao vječnost. Jedino što se može čuti je njihovo drhtanje tijela i naši brzi otkucaji srca. Ponekad se začuje tihi plač. Svakom sekundom, svakom minutom i satom bio sam u sve većem iščekivanju. Plašio sam se onoga što dolazi. Svake sekunde, minute, sata bio sam sve gladniji i žedniji. Neprestano sam, ne mareći za majčine suze, bol i strah, ponavljao:

-Mama, gladan sam! Mama, žedan sam.

A ona, jadna, jecavim me glasom tješila kako ću dobiti sve, samo da se još malo strpim. Molila me da budem tih da nas oni „…..“ ne pobiju.

Tako je ta agonija trajala satima i satima. Izgubio sam pojam o vremenu. Mislim da je prošlo dva dana. Više se ne bojim. Ili je glad nadjačala strah.

Otvaraju se vrata. Krv mi se sledila od straha. Vidim samo siluete ljudi jer me svjetlost zaslijepila.

-Šta je, stoko ustaška?! Diži dupe, stoko! Šta još nisi crk’o?! …upita jedan moga oca koji je jedva pri svijesti,

-Sad ćeš!

Svi smo se rasplakali. Orila je ta betonska kocka. Nitko od nas nije imao hrabrosti da ih pokuša zaustaviti. Izvukli su ga bez ikakvog opterećenja te zalupili vratima. Neprestano smo vrištali, zapomagali, molili Boga i sve svece.

Nakon pola sata – sat prekinuo nas je pucanj. Mislili smo da smo ostali bez našeg voljenog. Histerično smo ponovo zaplakali. I sada, nakon četrnaest godina, mogu se čuti kako bespomoćno vičem:

-Tata! Tata! Ne! Moj tata!!

Zabijam nokte po mami. Dovodim se do ludila… a onda me umire ta prokleta vrata pakla. Opet se otvaraju. Hvala Bogu, bacaju mog tatu u kocku i ja se bacam na njega… Još uvijek u suzama, ali sada radosnicama. Čvrsto ga stišćem znajući da ga boli, ali ne mogu si pomoći. U krvavu kožu bih mu se uvukao. Nisu ga ubili. Bilo je to takozvano lažno strijeljanje. To im je bio štos za zabavu, a ujedno i taktika da slome nas velike i opasne Ustaše. Uz grohot, smijeh i neka dobacivanja, zatvoriše vrata. Ja i dalje kao čičak ostajem na mome tati. I neka sporo prolazi vrijeme, i neka sam gladan i žedan, i neka me tuku… samo da mi tatu ostave.

Napokon sam zaspao. Budio sam se svakih pola sata – sat. Iz mekanog sna probudio me urlik koji je dopirao iz neposredne blizine. Sigurno mi se više ne spava. Skupio sam se uz mamu, ponovo počeo brojati sekunde… Naravno, tiho sam joj rekao da sam gladan.

Vrijeme je prolazilo. Netko lupi po vratima. Trnci su prošli kroz moje tijelo. Ta vrata pakla ponovo se otvaraju. Opet iste siluete.  Jedan, grubim glasom zapovijeda:

-U red! Jedan iza drugoga! Brže!! Marš napolje! Brzim korakom oko stola, uzmite jelo, popijte vode i nazad! Nemoj da nekom padne napamet da uzme više nego što mu pripada! Svaka lakomost bit će kažnjena jednim metkom. Kreni!

Brzo smo krenuli. Čak i oni koji su se teško kretali bili su brzi. Na sredini dvorišta ugledao sam ručno napravljen stol prekriven našim obrokom …kruh u jajima. Napokon sam stigao do stola i ugrabio jednu šnitu. Odlična je! Dok sam se kretao prema pipi, cijelo sam vrijeme razmišljao da uzmem još koji. Nisam se usudio …bilo me strah.

Popio sam vode, onoliko koliko sam uspio u trku, i vratio se ponovo u tamu. Kruh je bio odličan. Šteta što se nisam najeo. Vrata su se zatvorila. Mama nam dijeli svoju šnitu. Starije sestre odbijaju, a ja i mlađa sestra (koja danas nije živa) pojeli smo te komadiće i to brže nego što bi ih pojela neka gladna zvijer, nesvjesni da je i majka gladna.

Ostatak dana proveli smo u miru. Ponekad se čula galama, plač, smijeh, no kod nas u prostoriji bio je mir. Zaspao sam, probudio se pa opet zaspao i tako milijun puta. Budili su me glad i strah, a spas sam tražio u snovima. Nažalost, i tamo su se događale ružne stvari. Ali i dobre. Ovaj put probudio me zvuk vrata. Naježio sam se. Imao sam osjećaj kao da se cijela prostorija trese. Tresli su se ljudi.

-U kolonu! Jedan po jedan! …začuo se glas.

Sretan, skočio sam u kolonu. Zanimalo me što je danas na jelovniku, odnosno stolu. Opet kruh u jajima. Bio je to meni u njihovom jelovniku za sve preostale dane našeg boravka u toj ustanovi. Dok sam ispijao kapi vode s dlana, začuo se udarac. Okrenuvši se, ugledao sam bradatog vojnika kako mlati nemoćnog starca i časti ga pogrdnim riječima. Dok su svi pokraj mene prolazili, ja sam stajao ukočen. Osjetio sam kako mi topla tekućina teče niz nogu. Nisam se mogao kontrolirati. Na sreću, mama me povukla za sobom. Na sreću, ponovo sam u mračnoj prostoriji.

Smrdi, baš jako smrdi. Ljudi, zidovi, pod… sve smrdi. Ta se kanta u uglu davno prelila. Sad ostaju samo govna koja istiskuju mokraću van i čine jednu odvratnu mješavinu. Čine otrov koji troši zrak. Neovisno o mokraći na podu, ljudi leže u njoj. Neki jer su nemoćni, a neki jer su se pomirili s tim, možda i sa svime što slijedi.

Jedino moja majka ne odustaje. Ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je mojom super mamom. Svoje krvavo tijelo, slomljene lopatice od tupih udaraca kundakta i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo najmlađi i bili smo mali, taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestre i tata štitili su nas s bokova. Tata je uvijek bio zadnji, uvijek se trudio biti nad nama, a uvijek prvi za njih.

Neopisiv osjećaj ljubavi, a ipak nesigurnosti, koju osjećam u ovoj neopisivoj situaciji, mislim da je oko mene sve manje.

Ljudi kao da se pretvaraju u životinje.

Vani je mirno.  Gotovo da je sve stalo.