SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Njemačka. Nema potrebe razvlačiti i duljiti nešto što je samo po sebi neizbježno. Mama se odlučila bez nekakvog većeg teatra pristati na ponudu našeg Huberta. Nudio je cijenu koju je agencija za nekretnine definirala i nije ni htjeo niti pokušao smanjiti traženi iznos za kuću.
Već sutradan je sklopio ugovor s agencijom i dobio potpis i s tim i pristanak moje mame na otkup naše kuće. Mama je imala tatinu punomoć za prodaju pa je stoga sve teklo glatko. Isto to prije podne, dok je mama zatvarala sve tekuće račune i rješavala kredit i isplatila banku, nama u Hrvatsku su stigli kamioni s našim stvarima.
Par dana prije nego što su oni stigli, mi smo uspjeli naći stan u koji ćemo moći privremeno odložiti naše stvari …sve je nešto privremeno, kratkoročno, kratkotrajno …ništa sigurno, ništa što bi nas konačno pustilo da odahnemo, da se u miru i sigurnosti smjestimo. Još uvijek smo u neobranom grožđu …još uvijek na ničijoj zemlji i dalje tamo gdje nikad nismo poželjeli biti …ali što je tu je …od sebe ne možeš pobjeći.
–Tako nam je grah pao …reče tata nedavno. Godinama u stanu nikoga nije bilo. Općina ga praznog čuvala za svoje potrebe. Pitate se …koje su to njihove potrebe dok drugi žive u kolibicama bez zahoda?! Hm …to stvarno ni ja ne znam, no mogla bih nagađati pa opet dirnuti u osinje gnijezdo …no doći ćemo i do toga jednoga dana.
Stan smo morali prvo očistiti i oribati. Podlegli smo osjećaju da ga danonoćno čistimo, kraj se nazirao nije, a k tome je i hladnoća bila nesnošljiva unatoč grijalici što je radila. Utješno je bilo to što nas je čekao topao ručak tih par dana dok smo čistili …u bakinoj kući nam je kuhala susjeda i na taj nam način uveliko olakšala muke …radili smo svih četvero i nitko se nije bunio. No kad smo ga očistili i kad je tata provjerio dimnjak, naložio je vatru kako bi se zidovi malo ugrijali i kako bi se mi konačno u normalnim uvjetima mogli okupati.
Kad su stigli kamioni, mislili smo da ih odmah možemo istovariti, prevarili smo se. Prvo smo morali sačekati službenike hrvatske carine da prekontroliraju sadržaj kamiona …a to smiju napraviti samo uz prisutnost vlasnika stvari za koje se u konzulatima dobije uvoznica …tako su nam to barem objasnili na telefonu, kad smo ih zvali, nakon što smo primili obavijest od vozača kamiona, koji je tu istu dobio na carini.
Naše stvari se nipošto ne mogu bez njih smjestiti …i za to nam je trebala dozvola …tako su kamioni prenoćili dva dana, vozači otišli u Hotel, nezadovoljni, ljuti, u minusu …razumljivo…
Svi su nekako imali pravo na ljutnju osim nas. A carinika ni na pomolu nije bilo …frustracijama nema kraja, one traju i one se gomilaju …ne jenjavaju, ne prolaze.
Ali ni na njih nismo imali pravo …
Spakirala je svoju putnu torbu, obukla jaknu, uzela ključeve … Zadnji put je pogledom pomilovala prostorije naše kuće, išla je od prostorije do prostorije …prizivala si je sve lijepe uspomene …sjetila se i truda i rada i ljubavi uložene u renoviranje te, na stari način izgrađene, kuće.
Prođe joj i čitavih osam pa blizu devet godina života u tuđoj i pomalo …na trenutke …našoj zemlji. Krenula je od nule, ništice, radila more poslova, preživljavala, polako stjecala, pridonosila, išla na roditeljske sastanke …iako isprva nije ni riječi razumjela.
Ali nije odustajala …išla je redovno …jednom, drugom, trećem djetetu… Polako i ustrajno je usvajala sve potrebno…
Vrijeme je, mora krenuti …isto kao i već jednom prije ovog puta, onako kao i kad je odlazila iz Banja Luke. Čvrstog stava i snažna srca valja zatvoriti vrata za sobom. Diše …srce joj kuca …čuje svoj vlastiti unutarnji urlik …gorko zaplače i zalupi vratima.
Ništa se je ovo više nije ticalo …krenula je svojoj djeci, svojoj obitelji …znala je …kuću ne čine zidovi nego ukućani, ukućani čine kuću domom.
Sve zna …no ipak je teško …a ni ovo više nije bio njezin dom. Kad god pročitam ovaj dio njena dnevnika …razara me njena bol, bol napaćene i izmorene žene…
U Hrvatsku se nije vraćala sama, s njom u autu su bili moj tetak i baka. Konačno je osjećala nešto nalik olakšanju. Sve se privelo kraju, napokon će opet biti s nama …snašli smo se toliko puta do sad …ma snaći ćemo se opet …jebeš kuće, kule i vile, ma jebeš i pare, bit će svega nek smo zdravi i nek smo skupa.
S tim mislima je vozila dobrih 4 sata. Padao je snijeg i vidljivost je bila nikakva. A baku ukočilo …a i tetak bi morao malo protegnuti noge i odlučiše stati na odmaralištu, popiti kavu na njemačkom zraku prije bivše austrijske granice.
Obaviše što su naumili, sjedoše u auto, dadoše žmigavac … Upali se na autu pokraj njih rotirka. Lljudi u civilu, no naoružani, mašu mami da zaustavi auto, mole da im da putovnicu …samo svoju…od suputnika ne treba.
Rekoše da izađe iz auta. Mama kao pod automatizmom …izlazi …i čuje…
–Sie sind festgenommen! …i stavljaju joj lisice i odvode je u svoje auto. Nalažu tetku da on preuzme mamino mjestu u njenom autu i vozi za njima.
– Richtung Ausfahrt! …u autu čuje …Land unbefugt betreten!!! Unbefugter Aufenthalt!!!…
Kao u još jednom jebenom filmu …dođu do nekakvog malog mjesta, uđu u policijsku postaju ili kako je već nazivaju.
–Protokollhalber …kod nas sve po protokolu. Skidaju ju na golo, pregledavaju, otvara usta, širi bedra s dvije naoružane policajke. Zatim joj uzimaju otiske prstiju.
Ima jednu vrstu psorijaze na prstima, koža puca , otvaraju se male ranice …nije ih briga …umaču joj i rolaju prste u crnu tintu …svih deset prstiju …slikaju je sučelice, s lijeva i desna…
U međuvremenu se sama pita:
-Kad, koji i koliki zločin je počinila?! Je li nekoga ubila, opljačkala, pokrala, napravila nešto nemoralno?
MORA NOĆITI U ZATVORU JER… mora izaći pred PREKRŠAJNOG SUDCA, a on je tu jedino jutrom, ON JOJ MORA ODREDITI KAZNU …baka i tetak u teškoj nevjerici, moraju si naći smještaj do sutra.
I što je najgore moraju nam javiti što se događa kako se mi ne bi brinuli …uvjereni smo, za pet sati će stići mama …kako reći da su ju strpali u zatvor? Kako to reći djeci…Alexu? Kako objasniti Sani?
A kako sutra, preksutra i dan poslije toga, tjednima i mjesecima nakon toga, objasniti toj ženi zašto su ju tako tretirali?! Kako joj objasniti, nadoknaditi i izliječiti duševno silovanje? Gdje su ljudska prava? Za koga su pisana? Kome služe? Kako nekome popraviti tako grubo slomljena krila? Kako ostati čovječan iako si u uniformi?!
Stvarno ne volim riječ UNIFORMA …ni riječ PROTOKOL NE VOLIM…