STRANAC

Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Tko je živio i radio u Njemačkoj, sreo se je sigurno sa njihovom uzrečicom: jedan puta … uvijek ….

Oni tako za neku marku automobila, često znaju reći, na pr. einmal Audi …immer Audi. Tu uzrečicu upotrebljavaju, po mome mišljenju vrlo rado i u svakoj mogućoj prilici. Sjetio sam se toga, jer trenutno je u Njemačkoj integracija stranaca u njemačko društvo neprikosnovena tema, koju rado rabe, iako se primjeri koje ću navesti, nikako ne uklapaju u njihovu dobronamjernost.

Jednom prilikom, u nevezanome razgovoru u društvu, upita me jedan znanac, Nijemac, zbog čega ne uzmem njemačko državljanstvo, a imam uvjete za to i po mojemu osobnom kazivanju, kanim ostati još neko vrijeme živjeti u Njemačkoj. Odgovorih mu, da nije problem u državljanstvu, ali da bih u tome slučaju morao mijenjati i ime i prezime, jer sa postojećim imenom i prezimenom, bez obzira na osobne dokumente, za Nijemce ću biti uvijek stranac. U šali dodah „jednom stranac, uvijek stranac“ …einmal Ausländer, immer Ausländer. Slatko smo se nasmijali toj, mojoj dosjetki, ali ostala je zapamćena od društva i nakon tog događaja.

Često se danas u njemačkim vijestima mogu sresti političari koji gorljivo zagovaraju integraciju stranaca u njemačko društvo, ali gotovo uvijek se traži samo od stranaca da se prilagode društvu, iako bi ti isti političari možda trebali i od njemačkog stanovništva tražiti da promijene svoj odnos prema strancima. Zbog čega ovo navodim?

Osobno mi se dogodilo da sam morao danima tražiti osiguravajuće društvo kako bih mogao zaključiti osiguranje za novokupljeni auto. Da, dobro ste čuli …jer odgovor je bio da stranci nisu poželjni kao osiguranici (HUK-Coburg, Allianz…). Nitko me nije upitao jesam li državljanin Njemačke, nego je već iz imena i prezimena zaključeno da sam stranac. Gorko ali istinito iskustvo.

Da cijela stvar bude još zanimljivija, od jednog osiguravajućega društva sam imao zelenu kartu za automobil koji sam prije nekoliko mjeseci kod njih odjavio, no u njihovoj bazi podataka nisu me mogli više pronaći, tako su mi rekli.

No nije to jedino područje života gdje vas se počinje drugačije gledati, čim se predstavite sa vašim imenom i prezimenom. Događa se to kada nazovete za mjesto u dječjem vrtiću, za radno mjesto, za novi stan i za niz drugih stvari gdje se predstavite imenom i prezimenom.

No to nitko od gorljivih zagovornika integracije stranaca ne spominje, nitko se ne obraća njemačkome građaninu i traži od njega da te ljude prihvate sa svim njihovim manama i vrlinama, da pokažu razumijevanje prema tim bićima. Ne mogu reći, Nijemce smatram tolerantnima, ali samo dok je to u njihovom interesu, a onda se situacija ipak mijenja. No možda je to samo jedna ljudska osobina jer tko zna kako bi se svatko od nas ponio u takovoj situaciji, ipak je Njemačka njihova domovina.

Vjerojatno postoji niz primjera kako se strancima ne izlazi u susret pri dobivanju njemačkoga državljanstva nego upravo suprotno, stavlja ih se u položaj da zadane uvjete nikako ne mogu ispunit. Upoznao sam jednu gospođu iz Turske, koja je podnijela zahtjev za dobivanje njemačkoga državljanstva. Prema zakonskim propisima ispunjavala je sve uvijete i bude pozvana od strane nadležnih kako bi njeno znanje njemačkoga jezika bilo provjereno.

Naravno, po meni, jer sam osobno sa njome razgovarao, gospođa govori tečno njemački jezik, ali test koji su joj postavili takozvani jezikoslovci …nije prošla.

A što se zapravo dogodilo …to mi je gospođa, naravno na njemačkom, ispričala. Dali su joj stranicu iz poslovnoga biltena i zatražili da pročita pasus o bankarskome sistemu, njoj potpuno stranoj terminologiji Dodatno su tražili da to vlastitim riječima prepriča. Pročitati i nije bilo problem, ali prepričati nešto što ti nije bilo moguće razumjeti, jer ne vladaš terminologijom, to nikako nije moguće. I tako je gospođa zamoljena da i dalje uči njemački jezik i javi se ponovo kada ga savlada.

Ne čini li vam se to sarkastično, upravo suprotno pozivu na integraciju.

Imao sam čast upoznati jednoga dragog čovjeka i njegovu obitelj, koji su uspjeli izbjeći iz Poljske, zahvaljujući rodbinskim vezama njegove supruge sa rodbinom u Njemačkoj. Naravno dobili su azil a poslije i njemačko državljanstvo. No, naravno prezime je ostalo poljsko. I možda sve to ne bi bilo spomena vrijedno da im se nije desilo ono što se naziva „priča koju samo život zna napisati“.

Naime, jedne zime uputili su se na zimovanje u Austriju. Lijepo su se proveli, ali jedan nemio događaj pokvario je opći utisak sa zimovanja. Naime, jedan „zemljak“ Nijemac, zbog kliskoga kolnika, nije uspio zakočiti i došlo je do udara u stražnji dio njegovoga auta. Unfal, ili nesreća je uvijek neugodna stvar, ali tu se ništa ne može …događa se.

Naravno, uz isprike …izmijenili su adrese osiguravajućih kuća i vratili se, po isteku zimovanja kući. Tragovi nesreće otklonjeni su, u za to specijaliziranoj radionici, i sve bi bilo u redu, da se u spisima koje je dobio od osiguranja, nije našlo i pismo koje je njegovo osiguranje poslalo, kao upit, njegovome kontrahentu sa pitanjem „je li Poljak bio pijan?“.

Neću nikada zaboraviti sa koliko gorčine i tuge u glasu koju je odavao i koju je njegov izraz lica imao dok mi je ispričao taj detalj. Nisam vise u bližem kontaktu sa njim, ali interesiralo bi me kako on misli o temi integracije.

No svi ti detalji nas ne trebaju obeshrabriti. Moramo ipak nastojati, i onima koji nas smatraju građanima druge klase, nekako pojasniti da smo i mi ljudi, dužni poštovanja. Jer ipak nitko ne treba zaboraviti …Njemačku kakva je ona danas smo i mi svojim radom izgradili.