piše: Drago Oršić
Prisluškivati nekoga smatram nepristojnim činom, no nekada se nađete u situaciji da jednostavno postanete svjedokom nečijega razgovora, a da ništa ne možete učiniti protivu toga. Stoga mnogi, pa i sam, nerado o tako stečenim saznanjima ćute, da ne bi bili titulirani kao prisluškivači, jer takovi uvijek bivaju od okoline promatrani sa izvjesnom dozom prezira. Tako i o ovome događaju, koji se zbio 1976. godine, nikome nisam pričao, no često puta sam razmišljao i od njega slagao mozaik, naravno uvijek uz nova saznanja, koja stjecah čitajući bilo u štampi ili literaturi, koja je poslije raspada Jugoslavije otvorenije i nesputavanije pisala.
Sjećao sam se i djetinjstva, kada su susjedi nedjeljom sjedili pred kućama i u grupicama razglabali o svemu i svačemu, i onih priča, koje su se šaputale, jer nije bilo zgodno javno ih iznositi. U to se uklapalo i moje znanje koje poslije stjecah kroz školovanje, saznanja o društvu u kojemu odrastah, a poslije i uvidjeh da sve ipak nije onako kako su nas učili. Nitko nam nikada nije pričao o Bleiburgu, o strahotama križnoga puta, o čistkama koje je provodila partija u svojim redovima, o protjerivanju Volksdojčera i otimačini njihove imovine. No, zato smo bili obilno informirani o zločinima ustaša i ustaške emigracije, pa čak su i četnici i njihova nedjela blaže spominjani. Ustaška zlodjela nisam mogao nikako opravdavati, jer to što su radili u ime Hrvatstva nije bilo ljudski, ali isto tako nisam mogao shvatiti da nam Tito i partija, poslije svih njihovih zlodjela, trebaju biti uzor i vodilja u životu. Ne, nije išlo.
No, ostavimo to, vratimo se razgovoru kojemu bijah svjedokom, iako ništa za to nisam mogao.
Jedan od tadašnjih radnih kolega slavio je svoj 50-ti rođendan, a svatko tko je bio u Njemačkoj, mogao se osvjedočiti da Nijemci naročito drže do, kako ih oni nazivaju „okruglih“ rođendana i onda ih tako i slave. Slavlje se trebalo održati u prostorijama jednoga udruženja na samoj periferiji Frankfurta, koju ja nisam poznavao jer nikada me put tamo nije nanio. Jedan od kolega mi predloži da se nađemo u jednoj gostionici u centru, koja se svakako nalazi njemu uz put pa ćemo dalje nastaviti zajedno, naravno tramvajem, jer neupitno je bilo da ćemo kozumirati alkohol. Kako sam inače točan, a nisam želio da me kolega čeka, u gostionici sam se našao dvadesetak minuta prije zakazanoga vremena.
Bila je to manja prostorija, lijepo namještena i svega nekoliko gostiju, koji su pijuckali omiljeno pivo i promatrali prolaznike ili čitali novine. Naručih i ja pivo i sjedoh bliže vratima, kako bi me kolega odmah mogao uočiti. Za susjednim stolom, sjedio je jedan stariji gospodin, pred kojim se osim obaveznoga piva nalazila i otvorena crna aktovka po kojoj je prebirao. Pogledao sam ga ovlaš i po ne znam koji puta pogledao na sat. Bilo je još prerano, pa mi pogled odluta ponovo na ulicu. Strujanje zraka, koje sam osjetio na licu, signaliziralo mi je da je netko otvorio ulazna vrata, i pogled mi mahinalno odluta u tome pravcu. Na vratima je stajao mlađi čovjek, negdje oko dvadeset godina, a po izgledu sam odmah zaključio da bi mogao biti „zemljak“.
Pogledom je prešao po prostoriji i onda nekako nesigurno priđe stolu gospodina sa aktovkom. Nesigurnim glasom, koji je odavao stranca, obrati mu se:
– Herr Steiner!?
Gospodin podiže pogled sa mape, koju je upravo listao, osmjehnu se, i što me je šokiralo, jer držao sam ga za poslovnoga Nijemca, na tečnom hrvatskome, obrati se pridošlici.
-Da, a ti si Smiljkov sin. De, sjedi samo, šta ćeš popiti, može pivo?
Mladić, sada vec sigurnije, kimnu glavom i sjede na ponuđenu stolicu. Uto se odnekuda stvori i prodavac novina i ja uzeh, da bi prekratio vrijeme, tadašnje izdanje Abendposta, nešto slično našemu Večernjaku. Listao sam novine i nisam pratio njihov razgovor, jer tema bijaše posao koji mu gospodin daje u svojoj firmi te razni detalji, koji me nisu zanimali.No onda razgovor krenu po pitanju dobivanja putovnice. Mladić je već sada, nakon nekoliko gutljaja piva, a valjda i zbog saznanja da je sve povoljno oko posla ugovoreno, opuštenije pričao o rodnom kraju i situaciji u tadašnjoj „Jugi“.
Ma nema ti kod nas problema, kao u drugim zemljama. Drug Tito je dobar, jer nam je dozvolio da možemo ići kuda god želimo. Svatko tko hoće može dobiti pasoš, pa kud ga je volja. Vidite, ja sam se uvijek čudio, da od jednog siromašnog zagorskog djeteta može postati tako veliki svjetski državnik. Često puta sam, gledajući ga kako s užitkom puši kubanske cigare, znao reći: -E, Jozice svaka ti čast.
Gospodin ga je neko vrijeme promatrao s osmijehom na licu, onda se uozbilji pa ipak blago upita.
–Je li maleni, a tko ti je to pričao da je taj vaš drug Tito bio uistinu siromašno zagorsko dijete?
–Pa tako su nas u školi učili.
–I to si ti vjerovao, a da se nikada nisi upitao odakle siromašnome Zagorcu, kakav je onda morao biti i njegov otac, onakova kuća u Kumrovcu, zidana a ne baš ni mala.
Mladić nije ništa odgovorio, ali njegov zbunjeni pogled odavao je saznanje, da tako o tome nije nikada razmišljao.
–Poslušaj ti mene moj mladiću.Taj vaš drug Tito je dijete čovjeka koji je bio nadzornik na jednom grofovskom imanju i mali „Jozica“ nije nikada trpio bijedu. No, Jozica je gledao kako žive grofovi i kontao je kako bi i on volio tako, a možda i još luksuznije živjeti. Kroz tu kompartiju pružila mu se mogućnost, a priča se i da je mnoge maknuo, kako bi zasjeo na njen vrh. I sada Jozica živi ko deset grofova, ima vile i lovišta na sve strane, pa i svoje vlastite otoke, sa zoološkim vrtom i bazenima. Taj isti, dao je pobiti na tisuće nedužnih, kako bi sebi i svojoj sojti osigurao život, kakav si rijetko tko može priuštiti. Vidiš i meni je sve oteto i protjerani smo iz Jugoslavije, iako nitko od mojih nije imao nikakve veze sa nacistima, jer otac je ostao bez noge još 1936. ali je ipak svojim radom stvorio nešta. Kuću su nam uzeli a nas protjerali u Njemačku. No i ovdje smo nešta stvorili. Vidiš, ja toga druga Titu vidim samo kao jednog velikoga hohštaplera i nikogovića. U jednom se slažem s tobom, i ja bih mu tu čestitao, jer uspio je postići da ga strani diplomati tituliraju, ne s druže, što bi bilo primjerenije, nego s „Vaša Ekselencijo“. Iako to malom Jozici godi, na njegovom mjestu ja bih se ipak upitao, nije li to možda izrečeno s velikom dozom sarkazma. A što se tiče dobivanja putovnice, pa to je jedno od osnovnih načela čovječnosti. Tko ima pravo ograničiti jednu osobu da se slobodno kreće kuda želi, i živi gdje hoće. Sinko, samo stoku se zatvara u obor i po potrebi pušta van. No, bit će da se drug Tito plaši za svoj status, jer krediti, na kojima počiva jugoslavenski standard, moraju nekada biti i vraćeni, a onda će nastati belaj.
Bilo mi je neugodno, ali izlaganju gospodina do mene nisam mogao proturiječiti, i uhvatio sam sam sebe u situaciji kako prisluškujem, jer tema bijaše brizantna. Jedva sam dočekao da se na vratima lokala pojavi moj kolega. Brže -bolje platih piće i nestadoh van. Još dugo poslije, vraćao sam se u mislima na tu temu i nikako nisam mogao vjerovati da su toga i takovoga Tita, narodi Jugoslavije štovali i slavili.
E „Jozice“ svaka ti čast!