UKRADENI ŽIVOT

SUSRETI/ Iz naše rhive …tekst je objavljen 05.ožujka 2012. godine
piše: Emil Cipar
Tipična gastarbajterska priča. U Njemačku je Jozo došao s tisućama drugih i kao tisuće drugih radio na jednoj od brojnih bauštela. Vrijedan mladić, koji brzo uči nije mogao proći nezapažen. Nakon kratkog vremena postao je poslovođa, iako nije imao potrebnih kvalifikacija. Ali …tada se to nije ni tražilo. Vrijedne ruke i uzorno ponašanje bilo je sve što se tražilo.
-Ja ti imam dva života. Jednog kojega sada živim, i jedan kojega ću živjeti kada se vratim u Đakovo …rekao mi je jednom prilikom kad smo se upoznali. Životna filozofija koju je imala većina iseljenika te generacije.
-Ja ti ne znam živit bez mješalice, fangle i mistrije. To je moj svijet. Jednu kuću sam skoro napravio u Đakovu, a sada pravim drugu u Crikvenici i većinom sve radim sam. Obje kuće imaju dolje lokal, pa se djeca mogu nečim baviti. Ja ću ostat na selu, bavit se poljoprivredom, onako za dušu.
Jozu sam viđao sporadično. Radio je u najvećoj njemačkoj građevinskoj firmi tada, devedesetih je bio aktivan u pomoći Hrvatskoj kao i većina drugih. Znao sam da je oženjen, djeca i žena mu živjeli u rodnoj kući negdje kod Županje.
Rat je uvelike pobrkao Jozine planove, jer je morao brinuti o brojnoj rodbini koja je izbjegla iz Bosanske Posavine i smjestila se kod njega u Županju.
Da mi je samo udarit gornju ploču na kuću u Đakovu. Krov i stolariju je lako postavit, pa bi ih mogao nekoliko prebaciti tamo, govorio je kad bi se ponekad sreli.
Rat prošao, Jozina firma se raspala i ja nisam više čuo ništa o njemu. Znam samo da je s nekoliko rođaka i nećaka osnovao građevinsku firmu u Njemačkoj i da mu posao dobro ide što me nije čudilo, jer je bio dobar majstor.
Neki dan sam bio u Gradskoj bolnici u Slavonskom Brodu. Htio sam napraviti par slika iz tamošnjih čekaonica. Neke od njih su prepune.
-Izvinite …jesi li ti …jes’ti nekad živio u Njemačkoj.
-Jozo!!! -Otkud ti u Brodu? Gdje si što radiš?
-Imaš li vremena za jednu kavu?
-Imam Jozo!
-E jebiga …nismo se odavno vidili, kad je ono bilo zadnji puta …ima 15 godina …ima i više. E vidiš meni onda krenilo nizbrdo. Jesi li čuo što mi se dogodilo?
-Nisam.
-Ma znaš onu kuću u Đakovu nisam mog’o nikako završit, a trebala mi. Ko za vraga u firmi u Njemačkoj nije bilo kako valja …nemoš dobit godišnji da ga jebeš …ne daju. A u mene se dvadesetero stislo u maloj kući u Županji.
Jednom …javim ja rođacima …de vi sve pripremite za betoniranje i šalovanje …eto mene. Sjednem u petak u podne u auto i raspali. Stig’o sam iza ponoća i odmah na pos’o. Planiram …zašalovat ćemo to danas, armirat, udarit beton …pa ću onda malo otspavat i nazad da mogu bit’ u ponedjeljak na vrijeme na poslu.
I krenilo sve kako treba. Ljudi vrijedni …udri, udri i zašalujemo mi to do poslin podne, a onda s četir’ mješalice udri beton. Odma smo udarili i stepenice i završimo mi do mraka. Ispekli ovi moji neki roštilj, pa malo zamezili, popili pivu…
Jedva ja gledam od umora, al’ ko ga jebe. Ploča je gotova, sad se more dalje.
Odjednom …čujem nešto krcka od nekud. Jedan rođak viče …curi! Ma nije do kraja ni reko kad se ono sve sruši, sav beton, polomi se šalung k’o da je od papira…
Pogleda me značajnim pogledom dugo, dugo…
-Pa dobro što je bilo dalje?
-Nema dalje! Tu je priča gotova …i s kućom i sa mnom …i sa familijom …i s mojom srećom …gotova …evo!
Pokaže mi na debelu mapu punu papira.
-Onda navalila bolest. Šta da ti pričam.
-Što je bilo s kućom?
-Ništa! Prod’o! Sve prod’o! I plac u Đakovu i gradilište u Crikvenici i kuću u Županji. Ja i žena kupili sebi u Brodu nešto stana. Ovdje je ipak bolnica …pa si mislim…
-Djeca su u Njemačkoj. Sin preuzeo moju građevinsku firmu što sam ja bio samo ‘nako osnovo. Vodi on to dobro, ide mu, a ja …evo …udari dlanom po mapi.
-Pa od čega boluješ Jozo?
-Sad ćeš se nasmijat. Ustanovili PTSP kod mene, a nisam dana bio u ratu. Imam ja svoju penziju, al’ nema to ništa s ratom …njemačka penzija.
Pa kako izgledaju te nevolje …boli li te nešto?
-Ma ništa …ne boli ništa …samo ne mogu vidit bauštelu, ne mogu čut mješalicu …odma me uvati neki strah, neka nervoza. Ne vozim auto …ne daju …a neb’ ni mogo. Nemam neko društvo u Brodu, pa tako onda …gledam televiziju …svađam se s babom… E ja tebi dosađujem …jesil’ čuo kad ‘vako šta?

-Ja ti imam dva života. Jednog kojega sada živim, i jedan kojega ću živjeti kada se vratim u Đakovo.
Razmišljam o toj Jozinoj rečenici od prije puno godina …prati me danima. Nije se vratio u Đakovo i mora živit bez mješalice, fangle i mistrije, a nije se na taj život pripremio.

Ukralo Jozi jedan život.

Gastarbajterska sudbina.