TRLICA STARA 65 GODINA

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Od djetinjstva nu ti zvukovi ostali u uhu. Zvukovi stupe i trlice. I slika moje bake. Sjedi za trlicom i tre. Tare. Desnom rukom diže i spušta trlec ….gore …dolje … na povreslo lana. S lijevom rukom omotala kitu lana oko šake, i pomiče centimetar po centimetar, napred …natrag. Trlica udara …zvuk se čuje selom. Sjećam se …i kod podnevnog spavanja, čula bih te jednomjerne  udarce. I nisam ih baš voljela. Tada.
Danas ih više nitko ne čuje. Pa ni ja. A voljela bih.
Dok bi baka radila, prvo bi se čuli krupni udarci, a onda sitni i brži. Pozder je opao na bakina koljena i s koljena na pod. Tu bi se slagala mala piramida. Od kite lana ostala su čista svilena vlakna. Svijetla i meka, kao kosa djevojačka.
A počelo bi to ovako …
Posijalo bi se najprije sitno sjeme lana, smeđe boje.  Iz njega bi izrasla stabljika visine oko pola metra s malim listićima i plavim cvjetićima. Kako su se tada talasala lanena polja! Milina!!!
Kad se cvjetići pretvore u sjeme, lan se ispuka, sveže u kite ili povresla, te rihla na grebenu ili rihalu, i njegovim iglicama. Tad ga se namočili u rijeku, na par tjedana, da stabljika omekša. Onda se ispere i osuši na našem žarkom suncu.  Dok leži na našoj mekanoj zelenoj travi.
Zatim se na stupi otstranio grubi dio kore a potom se fino odstranio manji dio, pozder. Trlo bi se, sa trlicom, da bi pozder spao sa stabljike i smekšalo se vlakno, koje se nakon toga prelo na kolovrate u vlakna. I eto ga …spremno je za tkanje.
Ovu trlicu (na grnjoj slici), sam dobila od susjede. Stara je 65 godina. Na njoj je susjeda trla kada se udala. Trla je i pripremala platno za svoje djevere. A bilo ih je deset.
Za mene je trlica vrijedno nasljedstvo koje ću brižno čuvati. Susjeda zna kome ju je poklonila.