PRED BOGOM NEMA ZASTARE …

PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
Ponukan javnim istupima nekolicine ljudi koji su kao djeca bili seksualno iskorištavani (zlostavljani) od strane jednog svećenika, iznosim svoj kratki osvrt. Posebno me na to ponukala jedna neumoljiva, a legalna činjenica zvana – ”zastara”.
Naime, sve te ružne stvari su se događale jako davno, pa nema više pravne osnove da se tog čovjeka ispita, te uz  svjedočenja zlostavljanih, eventualno i procesuira (zatvori) ako se nepobitno utvrdi da je kriv.

Prema iskazanom s više strana, nameće se zaključak da su se događala zataškavanja tog
(i ne samo tog) slučaja, pa nastran čovjek ‘osjeti slobodu’ koja mu ‘daje krila’ da nastavi bludničenje u istoj ili, najčešće, u nekoj drugoj gradskoj, a češće seoskoj sredini. Na mjestima gdje mnogi ljudi, osim ritualnih molitvi i obožavanja kipova, često još više obožavaju  šutnju, ne shvaćajući da time čine neizmjernu bol i druge strahote koje ruju po mislima i srcu njihovog djeteta, susjeda ili nećaka. Ne shvaćaju da će ih jednom (ako nisu već) ta ista djeca, danas-sutra odrasli ljudi, odbaciti i zamrziti jer u pravo vrijeme nisu digli glas. Jer su, zapravo, prešutno podržali čisto zlo. Da, takvo što se ne zove slabost, kako neki običavaju reći, nego užasan grijeh i veliko, grozno zlo.

Ohrabrujem, stoga, ovom (ne)prilikom svakog čovjeka koji je doživio nešto takvo od bilo koga ili možda zna u svojoj blizini za konkretan i provjereno istinit slučaj, da digne svoj glas, da prijavi to nadležnim institucijama, bez obzira o kome se radilo i ma koliko jako ‘zaleđe’ netko imao. Nema ‘nedodirljivih’. Javit će se i drugi i treći i… počet će se, makar polako, odmotavati klupko inih zločina. I ma koliko rane bile još uvijek svježe, uvijek je bolje istinu donijeti na vidjelo nego je potiskivati pa živjeti u strahu, krivnji ili sramu zbog nekog čovjeka koji je zloupotrijebio svoj ‘položaj’, iskoristio nečiju mladost i nepatvoreno povjerenje.

Oni koji u crkvenim (bilo čijim) krugovima čine ili zataškavaju pedofiliju, njima zapravo nije niti malo stalo do Boga. Oni su još uvijek izgubljeni ljudi. To je sasvim jasno. Osim toga, oni neposredno čine da se blati i samo Božje ime. Time se ljudi udaljuju od Njega. Također, svojom šutnjom  nanose neposrednu štetu i svim onim svećenicima koji, s druge strane, časno vrše svoju službu. Takvi, nažalost, postaju u očima mnoštva – ‘realno sumnjivi i mogući pedofili’.

Zastara? Ma kakva zastara, ljudi Božji! Crkva bi trebala biti prva koja će inzistirati na ukidanju zastare, napose za ovakve zločine. Crkva bi trebala biti prva koja će se, u najmanju ruku,  pobrinuti da takvi ljudi ne mogu više služiti niti u kakvom zaseoku gdje stanuju svega tri bake.

Naravno, zastare pred Bogom – nema. Nema zastare ni za zle čine ni za zle šutnje. A to je ozbiljna činjenica koja bi itekako trebala zabrinuti sve one koji su uprljali ruke. To je činjenica koja bi, u nekom trenutku, trebala dovesti, barem neke, do nepatvorenog kajanja pred svetim i živim Bogom, pred kojim će, jednom, svakako morati stati i položiti račun za svoj život. Možda već danas. Bog zna.

Dakako, ta promjena bi se u nekima mogla dogoditi, ukoliko je u njima ostala makar trunka vjerovanja da Boga ipak ima i da je kadar oprostiti jedino i samo onda ako dođe do svekolikog prožimanja o razmjeru vlastite jeze i gnjusobe, nakon čega čovjek lije iskrene i pokajničke suze. Da, to je moguće. Jedino tako. S tim da Boga nitko ne može prevariti niti se s Njim poigravati. Vrijeme to uvijek pokaže.

Činjenica da je konkretnom djetetu učinjena strahota na tako podao način, morala bi, dakle, nekim ljudima snažno ‘zazvoniti’ prije nego im isteku ovi zemaljski dani. Morala bi, potom, polučiti kajanje ne samo pred Bogom nego –  i pred onima koji su neopisivo povrijeđeni. Pred onima koji i danas imaju narušene živote i kojima rane – nemaju zastaru. Iskreno kajanje onog tko je počinio zlo, moglo bi barem ublažiti bol koja putuje kroz vrijeme – i ne prestaje. Osim toga, onaj koji doista priznaje svoj grijeh i zločin, ne želi se izvući od kazne. Dapače, širi ruke i govori: ”Oprostite mi. Kriv sam. Kaznite me. Učinite što zaslužujem.” Sve drugo su floskule i dalekosežno generiranje već postojeće agonije.

Dražen Radman, pastor Baptističke crkve – Split
Split, travanj 2012.