SVI ŠPREHAJU NJEMAČKI

SKOK  U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Prošla matura, prošao odmor i ni okrenula se nisam, a već sam se spremala za prijemni ispit! Nisam dvoumila što studirati …obično studiraš ono što ti je najdraže i što ti najbolje leži …nije to više tako, sad studiraš ono što traži tržište rada i nitko ne pita jesi li za to ili nisi …jer bitno je da radiš…bilo što… i da se po mogućnosti ne žališ …a meni su to bili jezici, zatim njemačka književnost …Njemačka kao takva …i tako je i bilo.

Društvo, društvena problematika, strukture društva, kulture i subkulture, njihove razlike, socijalizacija …ni oko Sociologije se nisam puno mislila…to je bilo to. Ali ono oko čega sam se dvoumila je bio grad u kojem bih mogla studirati…Zagreb, Rijeka, Zadar…puno je tu bilo za i protiv…jednog, drugog, trećeg grada…ali na kraju je to nedvojbeno bio Zadar…bila je to odluka srca…

Sve potrebne informacije sam dobila preko telefona, dobila popis literature, saznala datum ispita, prikupila sve potrebne dokumente…spakirala stvari, kupila autobusnu kartu, sjela na bus…tad nije bilo autoputa A1…vozila sam se 4 sata…preko Male Kapele, a ne kroz nju, pa preko Like i Velebita do Zadra…stigla na kolodvor obasjan suncem…za razliku od Ogulinskog kolodvora ovaj je bio ogroman…ali puno sam se kolodvora nagledala u životu…pa me to i nije zabrinjavalo…uz „Oprostite molim Vas, kako ću doći do Sveučilišta…“…stigoh sretno i na vrijeme do njega…i sad Vam obavezno moram opisati kakav je to pogled…mislim svima onima koji to ne znaju, nisu vidjeli…

Ergo …je znao reći jedan kolega …kad dođete onim putem kojim sam ja došla, dakle s Foše, prođete pored pomorske škole …pokraj Citadele (naša „menza“)…ugledate s lijeva i desna velike dvije žute zgrade…ona s desne je Upravna zgrada Sveučilišta, a ona s lijeva je dio Sveučilišne zgrade …i prostorija naše bivše kantine …a između te dvije zgrade je ono što Vam oduzme dah i popravi dan …a to je onaj nezamjenjivi i predivni pogled na more …i prođete kroz taj „prolaz“, uputite se lijevo …i dođete do ulaza …a on …meni tad …veličanstven!

Zgrada žuta, suncem obasjana …još žuća. Prvo stepenice, pa vrata …zatim malo vrtno predvorje …sa svake strane po dvije klupe za sjedenje, i dvije biste književnika …mozak mi stao – ne znam točno koji su …te po dvije ogromne palme …zelene, zdrave i vitalne …najveće koje sam ja do tad vidjela …nisam baš imala priliku vidjeti palme …i dan danas ih volim …i sve to daje tom ulazu nešto egzotično …

Dalje Vas vodi još par stepenica do pompoznih, ulaznih, smeđih vrata koje su obično širom otvorene …kao da svoje posjetitelje srdačno pozivaju u svoju prostranu unutrašnjost …sve je to nekako masivno, mramorno, kameno i prastaro a ipak novo …i prije nego što uđeš, okreneš se još jednom k moru, vidiš ukipljenog Špiru Brusinu sa školjkom u rukama … i opet te obuzme ona neka navala radosti jer je sve tako prostrano i vedro …svašta more upije …

Sveučilišna zgrada leži na samoj Rivi, kupa se u suncu i zrakama što se zrcale o površini mora …vrijedi vidjeti …hm, vratimo se na temu …dosta turizma …

Na porti se obratim portiru …mali, čudljikavi čovječuljak …kasnije je taj čovječuljak postao naš Srećko bez kojeg ono Sveučilište ne bi bilo isto …i uputi mene naš Srećko u referadu i objasni mi na brzinu kome da se obratim …“nemoj ići onom mrgudu“…“traži Elviru“…i sve mi neobično, Srećko se raspričao …ali što ćeš takav je naš Srećko, poseban …i nađoh ja i Elviru …ona me uputi računovodstvu kako bi platila pristupnicu za prijemni …te mi razjasni da nakon toga odem na četvrti kat u dvoranu 143 …na katedru za Njemački jezik i književnost …

Ispred dvorane čujem i ne vjerujem …svi žamore na njemačkom, veselo čavrljaju …pola hrvatski …pola njemački …a moje uši kao da su došle u obećanu zemlju …raj na zemlj i…još me veća euforija obuzela …zadovoljstvo s kojim se teško mjeriti …i tako upoznah prvo svoju Marijanu, zatim Vedranu, Emanuelu, Luku, Mlađu, Dilbu, Seku, Natalie, Ružicu …i mogla bih ih, ja  mislim sve nabrojiti …jer taj trenutak mi se zarezao tako duboku u sjećanje …bili su kao ja …bili su dvojezični …

Konačno je počeo i ispit …njega se više ne sjećam …znam da je bilo prevođenja, konjunktiva, hrvatske gramatike (prokleti Težak i Babić) …ali što …blage veze nemam …jedina mi misao bila …MORAM PROĆI RAZREDBENI PRAG …MORAM…MORAM…MORAM!!! I prooooooooooošlaaaaaaaaaa …bila 11 na popisu…!
Još samo sociologija i…konačno nešto što sam samo ja htjela …ja izabrala …sama pala, sama se udarila …i prođoh i sociologiju …međutim lošije od njemačkog …djeca branitelja imaju prednost pri upisu, drugačije su rangirani …ima prednost ovaj, onaj …svi …
Ali na kraju se mrtvi broje …i ja na moju vlastitu sreću …nemojte da vam pričam o sreći svog tate …čim sam nazvala kući, rekla da sam upala, da sam se upisala …a o n kaže: „ Hoćete li bacati kapu???“… pa ne bi da sam u jebenom američkom filmu a on nikad svijeta vidio …ali što ćeš… s tom rečenicom živim iz praznika u praznik već skoro 8 godina …dobro što je mene tlačio …tlači…ali što je i sve moje oko mene opsjedao s KAPOM …i ja mu tad …u onom svom ludilu …obećala da hoću …i što ću MORAM ispuniti danu riječ…uostalom odgajali su nas tako …obećao ili potpisao, razlike nema …jao …previše smo u sadašnjosti, vratimo se još malo u prošlost…

I tako ja dođoh u Zadar, upisa fakultet i pronađoh drugi dom …
Nije postojalo tad prikladnije mjesto za mene od onog i među onim ljudima …svi su bili kao ja …izbjegli, pribjegli, otišli, došli, vratili se …povratnici, izbjeglice …mladi ljudi sličnih ili istih sudbina …većina iz Bosne ili Hercegovine  …i svi „šprehaju njemački ko maternji“…
Koliko smo se samo smijali, a koliko sprdali na svoj račun …i bilo je lijepo …i bila sam …bili smo kod kuće …jer ne moraš ništa objašnjavati…onaj nasuprot tebe…zna, sluti, razumije…prošao je isto…slično ili gore…
I nema tu pretvaranja…takvi smo kakvi smo …svoji smo …i gdje god dođemo …opet smo oni isti …koji se i u mraku prepoznaju …kao da na čelu imamo onaj žig …što vam udare kad idete u disko …
Eto, baš takav mi ovakvi kao ja …oni …imamo u srcu, na čelu …i…baš je to tad bilo moje mjesto pod zvijezdama …nisam bila onako sama …usamljena …jadna …konačno malo tragi-komedije, humora i način života na koji smo navikli …

Predavanja su nam bila smiješna …naše jezične vještine su bile daleko jače od jezičnih vještina naših profesora …a to zna biti problem …bili smo mi i oni kojim je njemački strani jezik …ali oni uz nas i s nama …i sve bi dobro …

Moja Ivana, Veki, Sandro, Mlađo, Dilbo, Emanuela, Marijana, Suzana, Ivana, Seka, Natalie, Luka, Šiljo, Ivona, Gracija, Marija, Ana, Nina …i svi oni drugi …koje nisam ovdje nabrojila …su poput mene …svatko od njih jedna priča …jedna kolumna …dvije, tri kulture, dva jezika, jednu …dvije … tri države u kojoj su kod kuće …