SLUGE NEOKOLONIJALIZMA

PRIVATIZACIJA KAO SREDSTVO GLOBALIZMA I NEOKOLONIJALIZMA (2.dio) – NJENA ZLOPORABA I ŠTETNOST U HRVATSKOJ
piše: Mirko Omrčen
Za sadašnje stanje podčinjenosti i ropstva privatizacija u Hrvata, uz sve ostale prihvaćene instrumente globalizacije, bila je osobito kobna. Privatizacijom se u Hrvatskoj formirala i uvukla domaća lokalna mafija, ali usporedo s tim i drugo, još veće zlo, a to je veliki strani kapital zapada koji je za male novce otkupio mnoga hrvatska bogatstva. Danas je 95% banaka u stranom vlasništvu, kontrolu nad naftnom industrijom, telekomunikacijama, velikim dijelom farmaceutske industrije, medijima, drže stranci i strane korporacije, a to će uskoro biti i s preostalim bogatstvima i resursima.

Rasprodavši svoje strancima, Hrvatska je samoj sebi onemogućila pravilan i zdrav razvoj, a rasprodavat će se i dalje, jer krupni kapital kod nas diktira pravila kad je u pitanju liberalizacija i privatizacija, jer stvarnu moć u Hrvatskoj ima kapital i svaka vlada je ovisna o njemu. Aktualna hrvatska politika, a tu se prvenstveno misli na SDP i HDZ, svojom korumpiranošću i neumjerenošću postala je talac svjetskih moćnika i krupnog kapitala, bez kojih ne bi bila u mogućnosti vladati životima i sudbinama svojih građana i bez kojih bi njihova , pljačkom stečena, osobna bogatstva došla u pitanje.

Zato danas nije nikakvo čudo da vlada Zorana Milanovića, bez obzira što se to pokazalo štetnim po Hrvatsku, kreće u nove privatizacije, kao npr.  privatizaciju Croatia osiguranja, HPB-a, Petrokemije. To neće predstavljati nikakav čimbenik razvoja i boljitka, jer je to samo nastavak privatizacijom ozakonjene eksploatacije i izrabljivanja onih koji su godinama stvarali nešto što im se tim procesom otima.

Posljedice i štete učinjene dosadašnjom privatizacijom jasno govore da je bilo pogrešno polagati nade u strani kapital. Hrvatska je time stvorila sebi teške probleme i u sadašnjosti, ali i za budućnost, jer je očito da stranci nisu dolazili i da neće dolaziti kako bi pomogli u razvoju, već su došli kao kolonijalisti i zbog vlastite koristi. Jeftino su pokupovali najbolja poduzeća korumpirajući političku varijantu i preko svojih korporacija i banaka iskorištavaju, izrabljuju i eksploatiraju. Stranci danas iz Hrvatske izvlače milijarde, a Hrvatska se iz dana u dan zadužuje u milijardama.

Pojavljivanje ruske linije i ruskih investicija može se gledati i kao pokušaj Rusije da stvori kakvu takvu ravnotežu u ovoj sferi. Simptomi su to političke i ekonomske borbe za kontrolu ovih područja. U tom kontekstu ruski kapital ne miruje ni na području Srbije, a Crna Gora je već gotovo potpuno okupirana i pod nadzorom ruskog kapitala.

Ovo područje je vrlo važno i u strateškom i u političkom smislu, jer omogućuje zapadnim imperijalistima i neokolonijalistima, osobito Njemačkoj, dominaciju u ovom dijelu Europe, ali i osiguranje daljnje ekspanzije i prodora na Istok, a Rusiji da se više aktivira u europskoj politici, da proširi svoj ekonomski utjecaj na ovim prostorima, ali i da u budućnosti, po mogućnosti, ostvari svoju vjekovnu težnju izlaska na Sredozemno more. Nikako nije namjera donijeti boljitak, napredak, kvalitetu i razvitak. Dolaze zbog vlastitih interesa i vlastite koristi da bi mogli, jednako kako i drugi, iskorištavati, izrabljivati i eksploatirati, to jest ostvarivati svoje ciljeve.

Privatizacija u Hrvatskoj nije, a niti neće donijeti nikakvu korist, to jest neće donijeti, kako se stalno trubi, bolju kvalitetu usluga i razvoj konkurentskog tržišta. Ona je donijela štetu, a štetu je donijela i iz razloga, jer je bila popraćena visokom korupcijom političkih i drugih čimbenika tijekom koje se imovina prenosila za cijenu koja iznosi samo mali dio stvarne vrijednosti imovine. Sve vlade koje su sudjelovale u toj prljavoj raboti su izdajničke i nesposobne vlade. Domoljubne i sposobne vlade ne rasprodaju bogatstva one ih namiču. Nesposobne vlade i političari koji ne rade u interesu svoje zemlje rasprodaju bogatstva i upravo takvi su najbolji klijenti svjetskim i financijskim moćnicima, najbolji sluge neokolonijalizma. Takva vlada je i vlada Zorana Milanovića.

Hrvatska politička povijest u ovih dvadeset godina je povijest zlouporabe pozicija i ovlasti u cilju osobnog bogaćenja i kako to s pravom neki nazivaju to je povijest hrvatske političke kleptokracije kojoj je primarni interes rezervirati dovoljno sredstava za vrijeme obnašanja političke dužnosti te nakon toga osiguravanje neprekidnih, trajnih i sigurnih izvora financiranja nakon silaska s političkih funkcija, kao i očuvanje stečenog bogatstva čije je porijeklo teško dokazati. Tome se može dodati kako je cijenu takve politike platila hrvatska nezavisnost i hrvatski narod koji je srpski kolonijalizam zamijenio ovim novim, to jest jedno ropstvo drugim.

Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati političari u Hrvatskoj koji su pošteno i savjesno vršili svoju dužnost prema domovini, dok bi trebalo puno vremena, papira i tinte da se pobroje svi oni koji su zlouporabili svoje pozicije i ovlasti.

Kao najbogatiji političari koji su na najbolji način kapitalizirali svoj poziv među mnogima, prema navodima, jesu: Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Nadan Vidošević, Milan Bandić, Franjo Gregorić, Nikica Valentić, Ivić Pašalić, Vladimir Zagorec, Ivan Čermak, Željko Kerum, Stipe Gabrić Jambo, Miomir Žužul, Ivan Šuker, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Zlatko Tomčić…

Uz početnu naivnost Hrvatsku je u zamku nove doktrine i u ralje neokolonijalizma gurnula podložnost strasti zgrtanja bogatstva političara i pretjerana pohlepa za neumjerenošću u bogatstvu, pohlepa za umnožavanjem i očuvanjem bogatstva. Time su međutim i sami postali zatočenicima i robovima, kako “bogatstva“ tako i onih čimbenika koji su im to bogatstvo omogućili. Nisu slobodni, jer nemaju više osjećaja za ljubav prema bližnjemu, za pravdu, za slobodu, za potrebe drugih. Nisu slobodni, jer su upali u zamku prevelikog bogatstva, nepravedno stečenog bogatstva koje predstavlja nepremostivu prepreku na putu do istinske osmišljenosti ( Marko 10,25).

Izlaz i spas je u molitvi za umjerenost ( Izreke 30, 8-9).