ŠUTNJA POMAŽE ZLOČINCIMA

ĐAKOVO – Održana  9. manifestacija  Da se nikad ne zaboravi

Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, preživjela je osmomjesečna zatočenica.

tekst i foto: Danica Crnov
Đakovo/Sinoć je u đakovačkom Hrvatskom domu pod pokroviteljstvom Osječko-baranjske županije i Grada Đakova, a u organizaciji Udruge Riječ ravnice čija je predsjednica Marica Kovač, održana 9. manifestacija  Da se nikad ne zaboravi. Ove je godine tema Sjećanje na Domovinski rat, a posvećena je svim ženama koje su bile u rukama pomračenih osvajačkih umova i koje su pod najstrašnijom žrtvom pridonijele cijenu naše slobode.

Nakon dvadesetogodišnje šutnje žene su progovorile o strahotama koje su se dogodile u Vukovaru, a šutjele su jer su se bojale da će biti ismijane, omalovažene, napuštene, nezaštićene …Jer kako reći mužu, sinu, kćeri, roditeljima …?

Kako uopće izreći tu strašnu istinu o silovanju? Trebalo je proći dvadeset godina kako bi se prikupila snaga i progovorilo o iživljavanjima nad ženama u Vukovaru. I ne samo u Vukovaru!  Žene su progovorile, a njihova su svjedočanstva objelodanjena  u nakladi Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju naslovljenom Sunčica. Zabilježeno je četrnaest svjedočanstava, četrnaest  potresnih i jezivih  priča o paklu  koji su prošle silovane žene u Domovinskom ratu.
O knjizi Sunčica govorila je njezina urednica Marija Slišković rekavši da je prešućivanje ovoga zločina nad ženama pomaganje agresoru i da se Hrvatska ne može graditi na temeljima u kojima nisu vrjednovane sve njezine žrtve. Isto tako neće biti ni samostalna ni slobodna ukoliko ne bude tražila od zemlje agresora pravdu, kažnjavanje, obeštećenje i vrjednovanje svake žrtve.

Svoju potresnu priču ispričala je Đurđica Pankas, žrtva silovanja. Svi nazočni, a osim Đakovčana bilo je ljudi iz cijele Hrvatske, ustali su kako bi toj ženi iskazali svoje poštovanje i tako joj se poklonili kao i svim žrtvama koje su utkane u temelje naše slobode. Bilo je teško slušati njezinu priču na rubu plača, jer osim pretrpljenoga silovanja, ubili su joj oca i muža, a za brata još i danas ne zna. A Sunčica? Tko je Sunčica? Tko su Sunčice?

Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njenoj majci, plakala je jer ju je trebala za sebe. Srpski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u vršenju zločina, bacali bi svoje teške vojničke jakne na nju.

Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, preživjela je osmomjesečna zatočenica.

Pitam nas sve : Što mi znamo o stradanju ljudi u  Vukovaru? Što su nam dali naši mediji?

Ali, ne zavaravajte se, narod sve zna i narod, vidjela sam to sinoć na predstavljanju knjige Sunčica, nikada neće zaboraviti. Narod cijeni svoju žrtvu, narod voli svoju domovinu i ponovo je spreman kako kaže pjesnik Matoš mjesto nje u kobnu rupu skočiti.