SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Njemačka, preciznije Stuttgart. Iskrcali smo se iz autobusa, putovanje je proteklo mirno, bez nekakvog većeg tramaka na slovenskoj granici, bez uzbuđenja. To jutro je bilo svježe, a mi topli, zgužvani i natečeni što od vožnje, što od sna, stojimo na kolodvoru i ne možemo doći k sebi od uzbuđenja! Lijepo je biti okružen jezikom koji nije neobičan, nije stran, naprotiv postao je jezikom kojim se identificiramo!
Vratili smo se, još samo treba preživjeti vlak od Stuttgarta do Hilpertsau i kod kuće smo, napokon smo kod svoje kuće. Umorni, iscrpljeni, zbunjeni i zbrčkani, ali u dubini svoje duše zadovoljni i nekako sigurni. Došli smo kući i to je najvažnije.
Stojimo na svom pragu, tata otključava vrata, iz njegovih živahnih, nebesko plavih očiju teku suze, mama svoje briše, a čujem i svoju sestru kako tiho plače i tek onda postajem svjesna i svojih vlastitih suza, ne zaustavljivo i toplo klize niz moje hladne obraze. Nisu iste kao i one prije par dana, ove su olakšavajuće, ove su veselije i živahne.
Ušli smo u kuću, stojimo, iščekujemo i ne znamo kud i kamo – još su dojmovi proživljenog prejaki, šok nije prošao, ne jenjava ni onaj strah koji nam se uvukao u kosti. Stvarno čudno, ali tihi smo, skidamo sa sebe jakne, cipele, zaključavamo vrata – nikad ih prije nismo zaključavali po danu – sjedamo, u nekom prešutnom dogovoru, u dnevni boravak i nastojimo prizvati normalu, smijeh i buku koja je uvijek vladala ovom kućom, ali ništa više nije kako je bilo, sve se drastično promijenilo…u kući je još uvijek onaj miris koji dom čini domom, ali kao da je nečiji tuđi dom, dom bezbrižnih i sigurnih ljudi, no mi nismo više bili takvi ljudi, mi smo preko noći postali drugi, tuđi i tihi ljudi.
Tata je nazvao odvjetnika, došao je k nama kući, nosi aktovku, spise, zakone i sva pusta čuda koja smatra potrebnim. Sjedi s nama, priča i savjetuje što i kako dalje, ne spominje da mu je žao, što nam se njegovom greškom sve ovo događa, kukavički zaobilazi temu, predlaže da bi najbolje bilo, kad bi se moji išli s hrvatskim putovnicama u Baden-Baden prijaviti, ali ovaj put sa zahtjevom na DULDUNG. Moji poslušali i odlučili sljedećeg jutra, kad mi odemo u školu obaviti potrebno. Taj dan smo imali puno gostiju, došli nam mamini i tatini poslodavci, naši razrednici, ravnatelji, prijatelji i rodbina…bila ih je puna kuća, puna kuća dragih nam ljudi, svi imaju po koju utješnu za reći, svi nude pomoć i svi su tu. Suosjećaju s nama, nadaju se da će se sve riješiti, čvrsto vjeruju da hoće…
Sljedeće jutro nas tata potrpa u auto, vozit će nas u školu, a netom prije toga nam izjavi kako se on od kad je živ nije toliko dugo vozao autobusom i da nije siguran je li još uopće zna voziti auto. U nastojanju da nas oraspoloži, prekinu ga moja sestra, kojoj to uopće nije ništa bilo smiješno i sve je blesavo i šugavo i čudno i ona nije znala što će obući u školu i jadna je i, i…i čuješ samo “Jebo ti Bog mater i odjeći i cipelama…i ovom i onom!“ raspoloženje se nama drugima drastično popravi, a Sandrino je bilo pri vrhuncu i posvađa se s tatom i nasta rat iz ničega i bilo je predivno slušati to mlaćenje prazne slame, mi drugi krepajemo našoj Sani od smijeha, a ona još ljuća i sve dolazi na svoje, buka, psovanje, veselje i normala…
Stigosmo prvo pred Sandrinu školu, ona još uvijek ljuta, ali znatno bolje raspoložena, izađe iz auta s osmijehom na licu i uputi se u svoj razred.
Napokon dođosmo i pred moju školu i sve brige završiše, ostadoše kod mame i tate u autu, opet sam imala SKORO 16 godina i bila sam u svom elementu. Svi su me čekali i svi me grlili i bila sam dio nečega i pripadala sam ovamo. Tu mi je bilo mjesto!
Dan je brzo, za moj ukus prebrzo, prošao, jedino matematika i kemija nikako završiti, ali sve drugo je bilo nadasve čarobno i poznato. Bio je to opet onaj moj tinejdžerski život, škola, dvorana, treninzi, izvan školske aktivnosti, uglavnom se baviš sportom pa kradomice zapališ po koju cigaretu ili stučeš odmah kutiju, pa se satima nakon toga pereš, jer da imate ćaću kakvog ja imam i vi bi ste se prali nakon jednu dvije cigarete, sve nanjuši i ništa mu ne promakne.
Sve je opet bilo u najboljem redu, čak i bolje jer kad osjetiš da si nešto, što si smatrao zdravo za gotovo mogao izgubiti, automatski ti se to čini posebnijim i privlačnijim no što zapravo je.
Od kad su nas mama i tata prijavili u Baden-Baden prošlo je gotovo mjesec dana, nikakva obavijest nije stizala, sve se podrazumijevalo pod greškom i polako smo i mi sami prostrli veo zaborava preko onog proživljenog.
Osvanula je subota, potrefilo se da smo svi na okupu, pa smo nakon sto godina svi zajedno doručkovali. Taman završili, kad netko kuca na vrata! Ja ustala i krenula na vrata, otvorila ih, kad me tada nije šlagiralo neće nikada, a na vratima mali milijun policajaca, što u pancirkama što u uniformi, što u civilu, bilo ih je nema kakvih nije bilo. Pričaju, pitaju, galame, sikću. Ulaze u kuću, mi u čudu, djelomice u pidžamama, smiješno nam, ovaj nam put stvarno smiješno. Moj tata u nevjerici pita “Schon wieder?!“ Pa zar opet??? VADI DOKUMENTACIJU, OBJAŠNJAVAMO MI, OBJAŠNJAVAJU ONI!!! Imaju naredbe, imaju dozvole, imaju sve i mi moramo OPET s njima. OPET PAKIRAJ KOFERE, O TI PROKLETI KOFERI! Opet na aerodrom, ali ovaj puta u Frankfurt i ne za Sarajevo nego za Zagreb (Hrvati u Hrvatsku, Bosanci u Bosnu, Srbi u Srbiju – tu smo lekciju usavršili)! Optužili nas za prijevaru, za korištenje alias imena, za manipulaciju dokumentima, i za još niz drugih kriminalnih radnji, udarili nam zabranu ulaska u Njemačku i sve zemlje članice Šengena i to na 10 godina!!!
Otjerani, potjerani, deportirani, izgubili, imali, pa opet po drugi put ništa ne imali, pa opet imali …pa konačno ne imali.
Stigosmo u Zagreb.