Marijan Gubina: “260 dana”
I eto nas pred mojom osnovnom školom koja ne sliči na sebe. Umjesto mase djece, sada je tu masa odraslih ljudi, puno vozila …kao u filmu. U holu je velika gužva, puno stolova prepunih stvari: uniformi, municije, konzervi i pokoje hrpice oružja.
Mene nitko ne doživljava. Tu i tamo me netko pogleda, pripazi da me ne pogura, no ja sam ionako vodio računa da nikom ne smetam. A onda u jednom trenutku prilazi neobrijani muškarac iz sela, odjeven u maskirnu uniformu koju su skrivali mnogobrojni meci poredani u X preko njegovih prsa. Na glavi mu čudna kapa s lijepim brošem, koju sam vidio samo jednom prije nego smo zarobljeni, i to u davnoj prošlosti kada se u centru sela okupila masa ljudi koju su čuvali policajci.
-Šta je Ustaša? Šta gledaš? ‘Si ti jedini preživio? Gdje je Čaruga? Otac ti je k’o štakor!
Krenule su suze. Drhtavim glasom sam izgovorio:
-Radi, radi.
-A ti? Šta ti čekaš? Ajde dođi vamo, hvataj te tačke i za mnom.
Ne vidim tačke, no trčkaram za njim. Zapinjem za stol, rušim pušku i time izazivam bijes u njemu. Okrenuvši se, bez razmišljanja udijelio mi je šamar preko cijelog lica. Sjeo sam na guzicu, glavom opalio o vrata. Mislio sam… Nisam mislio. Bio sam previše uplašen. Bio je to prvi šamar u mom životu, u mojih deset godina. Bridi cijelo lice, a krv što teče iz moje usne kao da mu godi. Hvata me za kosu i odiže od zemlje.
-Di su ti tačke?! Pička ti materina retardirana! Mrš tamo po njih! …izdere se i uperi prst prema zidu.
Krenuo sam iste sekunde, iako tačke vidio nisam. Potrčao sam ka zidu, k’o muha bez glave. Trčim kao da znam gdje su, a pojma nemam. Dolazim do zida, okrećem se i plačem. Plačem da skoro ne vidim od suza, kad u jednom trenutku prepoznam ručku i zamolim Boga da je to ručka od tačaka.
Je, to su tačke! Stare, skoro raspadnute, no tačke su. Nisu lagane, no mogu ja to …samo da me ponovo ne opali. Krenem za njim slušajući njegove psovke i nerazgovjetno mrmljanje. Izazivao je užasan strah u meni.
U jednom trenutku poteže me za uho i viče:
-Gledaj, kopile! Vidiš onu rupu? E, vidiš i to ustaško uporište smo riješili. Jebali smo im mater šiptarsku! Ajde, marš naprijed!
Približavamo se mostu, velikom kanalu, policijskoj postaji …bar je dotad bila.
Ponovo, jednako užasan prizor, dočekao me kod mosta. Beživotna, izmasakrirana tijela bila su rasuta svuda oko mene. Pun kanal.
-To su vaši veliki borci! Pogledaj! Razbježali su se k’o da su duhove vidjeli. Skupi ih sve na jednu hrpu da ih zapalimo. Imaš jedan sat.
Užas! Možda je netko budan, pomislim. Kako da ih skupim? Gdje? A da pobjegnem? Kuća mi je blizu. Ne smijem! Naći će me i onda sam nadrljao. Sestre, mama, tata …ne mogu bez njih.
Skupio sam hrabrosti i krenuo prema prvom beživotnom tijelu. Osjećam se kao da imam temperaturu, a osim što me zateže lice od one pljuske, još imam osjećaj da će mi noge otkazati.
Okupan u znoju, prilazim jednom od mnogih beživotnih krvavih tijela. Nekad plava, a sad crveno smeđa policijska uniforma, pokrivala je izbušeno tijelo. Čučnuvši pokraj tijela, s ciljem da ga uhvatim za nogu, osjetio sam neku negativnu energiju, snažan pritisak zbog kojeg sam odustao od ovog tijela i krenuo prema drugome, misleći da će drugi biti lakši, da će drugi izgledati prirodnije. Tako blizu, a tako daleko bilo je prvo sljedeće tijelo. Moji koraci bili su sve manji i manji, a moje disanje sve brže i brže.
Naposljetku stižem i do drugog tijela kojemu ne vidim glavu. Bokom okrenut na drugu stranu, činio mi se kao lakši zadatak od prethodnog. Hvatam ga za nogu i potežem. Ne znam što sam mislio. Vući ga do tačaka koje sam ostavio u blizini prvog tijela? Uz sve napore nisam ga pomaknuo ni par centimetara. Odluka je pala. Otkotrljat ću ga do tačaka, zatim nabaciti jedan dio tijela pa drugi i on je u mojim tačkama.
Prešavši na drugu stranu njegova tijela osjetio sam smrad. Ne znam je li u kanalu crknuta mačka, jesam li se usr’o ili je to on. Užasan smrad od kojeg se mozak ledi. Gotovo da ne mogu disati. Počinjem plakati jer ne mogu dalje. Hoću kod mame. No, neovisno o mojim željama, svjestan sam mogućih posljedica i sam strah od loših osoba tjera me na korak dalje. Tjera me da skupim ta beživotna tijela. Upro sam se o tlo i započeo guranje tijela. Nakon silnih pokušaja uspijevam okrenuti tijelo u jednu stranu. Užas! Skočio sam u zrak. Krvava glava i prsa, raskomadana vilica …bio je prizor kao u horor filmu. Otrčao sam do tačaka i čvrsto se uhvatio za njih.
Gotovo da sam ostao bez zraka. Paraliziran, razmišljao sam što dalje: pobjeći kući, pobjeći mami?… No, nikako nisam razmišljao o tome da ispunim svoju nametnutu radnu obvezu. Taj užasan prizor raspadnutog mesa, skorene krvi i nepodnošljivog smrada osjeti se i sad. Vjerojatno će se osjećat i s mojim zadnjim izdisajima.
Nakon kratkog, a dugog razmišljanja, nailazi grupica naoružanih ljudi među kojima su i vojnici i civili. Jedino po čemu su bili isti je to što su svi imali oružje.
Mislio sam da sam gotov, da ću i ja završiti kao jedan od policajaca u kanalu, izbušen bez udova. Drhtanje tijela i suze nisam mogao kontrolirati, no krenuo sam prema drugom beživotnom tijelu kako ne bi shvatili da sam odustao od zadatka. Dok sam se vrzmao po kanalu, prišla su mi dvojica mladića i zgroženo upitali:
-Mališa, šta radiš ovdje? Gdje su ti roditelji?
Nisam ništa odgovorio. Htio sam, no nisam mogao ispustiti normalan glas – samo kratke i brze jecaje zbog kojih sam ostajao bez zraka. Komentirali su:
Jadnik, pao je u šok. Možda mu je tu ćale . Jebote i meni je ovo previše! Samo mi fali da dobijem kugu. K’o za kurac mi dobijemo ovaj zadatak, a ni maske nismo ponijeli.
-Mališa, hoćeš nam reći gdje su ti mama i tata? Je’l ti tata ovdje među ovim ljudima?
E, sad sam počeo vrištat nekontrolirano. Histerično sam vrištao kao da je i moj otac među njima, jer nitko mi nije mogao garantirati da moj otac nije na nekoj drugoj hrpi mrtvaca. Dok je jedan od vojnika povraćao, drugi je dao zadatak jednom:
-Vodi malog u pičku materinu! Još treba da dobije fras! Ja se pitam kako ću ovo…
Subscribe
0 Comments