Marijan Gubina: “260 dana”
Iznijevši me van, naslonili su me na zid. Jedna je gospođa razgovarala s mladićem iz Doma zdravlja, a druga je brzim korakom nestala. Baka je ostala gore. Nakon nekolicine uvredljivih riječi koje je primio, i mladić je otišao gore, a jadna izbezumljena gospođa, koja je pozivala ljude u pomoć, ni sama nije znala što sa mnom. U pokušaju da me polegne kod obližnjeg drveta, nagradio sam je obilnim povraćanjem. Ispovraćao sam i nju i sebe. Svakim pokretom, koji je izazvan potrebom za povraćanjem, nanosio sam si dodatnu bol. Izazivao sam crnilo pred očima, gubio mi se sluh, a vid gotovo da je u potpunosti nestao.
Gospođa me tješila i obećavala kako će mi ona pomoći, no ne može sama. Reče da mora po pomoć i da će biti brza. Mislim da se nije udaljila niti nekoliko metara, a ja sam klonuo. Uzeo me mrak.
Neizdrživa bol budi me iz tame. Osjećam da se krećem, no ne osjetim noge. Ne vidim. Postepeno se sluh oporavlja i čujem cestu ispod sebe. Kao da lebdim u zraku. Od svih bolova zabrinjava me bol u predijelu trbuha, kao da mi je netko nabio neki kolac u njega. Valjda zbog silne želje da saznam što mi se događa, uspijevam malo otvoriti desno oko. I stvarno, ispod mene prolazi cesta, pa zemlja, pa trava, pa cesta. O Bože, što mi se događa? Mrtav sam. Sreća, sluh se još popravio, a rupica na oku se malo otvorila. Vidim nešto više, čujem nešto bolje. Izborana ruka pomiče moje ruke. Vrti se veliki kotač starog bicikla, pedale stoje u mjestu. Prelazak kotača preko nekog brežuljka ili rupe, izazvao je bol zbog koje sam vrisnuo. Umirujući glas stare muške osobe dopirao je do mene:
„Ne boj se, sine, sve je dobro. Preživjet ćeš ti sve! Jednom ‘ko se probudi iz mrtvih, ne umire lako.“
Njegov smireni glas ostao je u mom sjećanju i sigurno će ostati dok sam živ, no njegove riječi bile su sve samo ne umirujuće. Umro? Ne mogu više umrijeti? To su bila su pitanja s kojima sam plašio sam sebe. I danas se znam uhvatiti u razmišljanju o tim njegovim riječima.
Dum. Tup tup tup… bili su zvukovi pomiješani s mojim urlicima, uzrokovani padom u kanal. I deda se našao pokraj mene. Njegovo staro lice otkrivalo je bol koju osjeća i strah od pogleda na moje lice. A ja, uz svu bol, zabrinuo sam se još više za svoj izgled. Mislio sam da ću ostati napola slijep, napola gluh. Uz prigušeno jaukanje, skinuo je bicikl sa svojih prsa, ispravio sjedalo te polegao bicikl na kuću pokraj stazice. Oko nas nije bilo nikoga. Kao da vani vlada neka zaraza. Nema ni životinja. Umorni djeda, okoliš i ja u nekom čudnom neopisivom obliku.
Potegne me deda iz kanala, pokuša me nekoliko puta lagano staviti preko štange bicikla, za koju sam mislio da je kolac u mom trbuhu, no bezuspješno. Zadnji pokušaj da me stavi preko štange rezultirao je padom obojice. Rezultirao je mojim krikom, bez obzira što sam se trudio olakšati mu barem time da ne urličem. Sada već pomalo gnjevan i svjestan da mora na teži način, deda me prebaci preko štange kao vreću šrota. Od silne boli povratio sam po svojim rukama, koje su visile kao šape odstrjeljenog laneta.
I lagano, korak po korak, okret po okret kotača, krećemo se prema mojoj kući, prema Novom Dalju. Stigli smo i do moje stazice, koja kroz njive seže oko pet kilometara do moje kuće. Već na samom počeku te stazice, prateći kapi krvi koje ostaju iza nas, padam u nesvijest.
Sreća u nesreći je ta što sam izbjegao strašne scene s groblja, koje je tik uz stazicu, kao i bunkere srpskih dragovoljaca.
Tiho hodanje, tiho šaputanje miješalo se s iritantnim zvukovima u mojoj glavi. Ne znajući gdje sam, bilo me strah otvoriti oči, bilo me strah ne otvorti ih, svega me bilo strah. Osluškivao sam što se događa kako bih odgonetnuo gdje se nalazim, što mi se dogodilo. Lagani koraci i tiho šaptanje otkrivaju da me ne žele probuditi. Stalo im je – znači nisam ugrožen. Bile su to moje pretpostavke sa zadrškom. Jer, svjestan svoje ugroženosti što sam Hrvat, postao sam još prvih dana u zatočeništvu.
Osjetio sam njezne rukice na svojoj glavi. Laganim pokretima prelazile su dijelove nabrekle glave, koja je i bez diranja boljela. Začuo se glasić:
„Moj bajo[1]. Jadan bajo. Proći će baju.“
I uistinu, baju je prolazila bol koju su izazivali pokreti ruku. Nestajala je svakom riječju. Shvatio sam da sam kući i da me moja mala seka Helena mazi. Imala je svega šest godina. Nije ni bila svjesna što se događa, no bila je svjesna patnje i boli koju prolazi svaki pojedinac naše obitelji.
„Mama, bajo opet plače. Dobar bajo, dobar bajo. Proći će baju.“
Od boli, od tuge, ne mogu kontrolirati svoje suze, iako me, dok plačem, boli više.
„Sine moj!“ tužnim glasom obraćala mi se mama, „Živ si, ljubavi moja. Bit će bolje, već se vidi da prolazi. Sad će ti mama ponovo isprati oči pa ih probaj lagano otvoriti. Znam da te boli, ali moramo te liječiti da prije ozdraviš.“
Nisam mogao pričati, ni gledati. Samo sam čuo. Iako su me glasovi boljeli želio sam da neprestano pričaju, želio sam progledati, neovisno koliko će me pogled boljeti. Osjetio sam da su svi oko mene, iako su sestre Zorica i Gabrijela šutjele, znao sam da su tu. No, znao sam da tate nema. Sjetio sam se riječi čovjeka iz trgovine i zbog pomisli da je mrtav, zaplakao sam tako da se krevet tresao. Unio sam nemir među sve. Svi su sa mnom plakali. Mogao sam osjetiti kako se njihova tijela zajedno s mojim tresu. Molitve mlađe seke, koje su izgovarane jecavim glasom, dale su mi do znanja da se moram smiriti. Zbog njih, zbog nje. I jesam, lagano sam se stišavao. Gotovo da sam ponovo klonuo, ovaj puta u san, no nisam si dozvolio. Želio sam biti s obitelji, želio sam ih vidjeti.
„Drži se, sine, možda će malo boljeti. Moraš biti jak, moraš izdržati da isperemo rane. Počet ću s očima pa ćemo lagano redom.“
Kapi, ugodno tople tekućine, klizile su niz moje lice. Osjetio sam da mi je mokro ispod vrata i glave, no nije mi smetalo, štoviše, godilo mi je. A onda je mama krenula s krpom ili plahtom brisati moje lice. Unatoč tome što je krpa bila natopljena s nekom tekućinom, bol je bila strašna. Ne znam jel’ me više peče ili boli. Ruke su proradile. Zgrabio sam plahtu i, unatoč tome što sam stiskanjem uzrokovao bol, nisam odustajao. Svakim maminim pokretom ja sam stiskao. Ponovo lije tekućina po mome licu, ponovo osjećam ugodu, no u pozadini ostaje tupa bol i strah.
„Sad ću ti, ljubavi, natopit oči, a ti ih lagano otvaraj.“
Uf, skoro sam se usr’o od straha, no mama je već krenula. Nije me boljelo. Peckalo me na mahove, tako da sam se skoncentrirao na to da otvorim oči. I nakon topljenja i topljnja, mazanja s nekom smrdljivom masti pa ponovo topljenja, uspio sam otvoriti dio desnog oka. O da, bio je to doživljaj – ponovo vidjeti, vidjeti svoju obitelj. Obuzima me tuga jer ne vidim i tatu kraj njih. Pomiješani osjećaj tuge i sreće, čudna je stvar. Mama me otkriva i miče povoje koje je stavila na mene. Izrazi lica sestara govore mi da mi je utroba vani. Na sreću, nije.
„Sad će te ljubavi jako hladit, no neće boljet’. Opusti se slobodno.“
I jesam, bar malo. Polaganjem novih obloga na moj prsni koš i trbuh, bilo je zastrašujuće. Da, bila je u pravu, nije me boljelo. Bilo je toliko hladno da sam skoro prestao disati. Užas! Ne znam što je gore – bol na koju sam se skoro navikao ili taj osjećaj brutalne hladnoće.
I taman kad sam malo nadošao sebi, mama je planirala staviti obloge i na noge, no ja, što zbog iscrpljenosti, što zbog bijega od proživljavanja novih obloga, ja sam zaspao.