Marijana Dokoza
U lipnju u onom kraju
Noć je bila vražji mutna
Nečije je srce tražilo izlaz
Iz te sveopće agonije.
Ovaj mi čovjek sasvim nepoznat bijaše,
Sličio je na zvijezdu koja obitava daleko iznad nebeskog svoda
Nekom drskom silom
Nekuda me odvlačio
Stvarno
Tuga sam, reče on
Okretnost kojoj dopuštaš da se približi
Sve nesretne duše,
Nesretni su umovi
Koji ne znaju upravljati
Svojim svemirom.
Bestidno me poljubi.
Dopustila sam mu da me odvede od stvarnog
Uistinu čudno
Pomislih na tren, bezobrazno,
Kako će ustrajati samo trenutak
Predstavljati če tek samo još jedno životno djelo
Ali, prevarih se. Doista.
Postade mi on čuvstvo, ljubav, grijeh
Dvorac u kojem sam sve svoje šutnje skrivala
Zbog sudbine,
Da, baš zbog nje;
Kako bi me inače poznavala