piše: Drago Oršić
Lani, objesen, kako bi rekao naš svit, uputih se na kraći posjet domovini. A kako je jesen doba kada se mladi žene i udaju, stigoh i u svatove. Bijahu to komšinski svatovi, a ja kao bliski susjed, bih pozvan, kako je običaj, pomoći oko priprema za sam dan vjenčanja.
Napravi se tu posla, ali tu se onda i čuje koja novost, porazgovara se o svemu i svačemu, a bogami i čuje se dosta „mudrih“ savjeta, koji ustvari nikome ne trebaju, ali bitno ih je čuti. Još, dok sam bio mlađi, naročito rado sam slušao priče starijih djedova, koji su bili uvijek tu, ne da bi nešto radili, nego najviše zato, da bi davali kojekakve savjete, kudili današnjicu i pripovjedali kako je to nekada bilo. E, to im je bila jača strana. Pored raznih „mudroslovija“ znale bi se zbijati i kojekakve šale, bilo na svoj račun, bilo na tuđi, ali pazilo se uvijek da se nikoga ne uvrijedi.
Alkohol je bio sastavni dio i na njemu nitko, ko je držao do sebe, nije štedio. Gazda je uvijek pazio da se nitko poslije nemože potužiti kako nije bio ugošćen, pa bio on „uzvanica“ ili slučajni namjernik, koji se, eto trefio tu naći. I …što je postotak alkohola u krvi postajao veći, to su i priče postajale slobodnije i raznovrsnije, a šale razuzdanije.
Stvaralo se ono pravo svatovsko ozračje a znalo se i spomenuti neke dogodovštine koje su, „ostale za pripovist“, iz nekih bivših svatova, bilo u selu ili u okrugu. Vjerujem da svako selo ima i svoje najbolje, bilo da se radi o kojekakvim šaljivim dosjetkama, bilo o onima koji su znali vezati cjelokupno ljudstvo svojim pričama, a njih nigdje, gdje su svatovi, nije manjkalo.
Ukoliko nisu taj tren bili prisutni, a to je bilo rijetko, odmah bi netko otišao i pozvao ih. Naravno, oni bi se svesrdno odazvali, pa pošto bi postotak alkohola u krvi povisili, sa par dugih gutljaja iz „sajtlika“, kako se naziva bočica od koka-kole napunjena rakijom, počeli bi sa svojim pričama.
Upitah jednom jednoga bi li možda radije popio pivo, jer bilo je jako toplo vrijeme, no on je to odbio, sa obrazloženjem kako od piva ima probavne smetnje, pa onda mora često na zahod a i procentualno mu je preslabo, pa radije „troši“ rakiju. Bilo mi je jasno.
Takav jedan bio je i djed Andra Lukić. Ja sam dugo vjerovao da se djed Andra stvarno i preziva Lukić, ali grdno sam se prevario. Njegovo prezime bilo je posve drugačije i tek mi suseljani objasniše zašto ga zovu Lukić. Nekada, u vrijeme pradjedova djeda Andre, bijahu dva brata istoga prezimena, no jedan se zvao Luka a drugi Pavao, pa onda i njihovu djecu, posto imahu ista prezimena, a i imena im često bivahu ista, u selu prozvaše, radi lakšeg raspoznavanja, Lukini i Pavini, a vremenom se to pretvori u Lukići i Pavići. I tako djed Andra posta Andra Lukić, a neki njegov daljnji rod posta djed Jole Pavić. Malo komplicirano za obični svijet, ali Slavoncima posve razumljiv i prisan običaj.
A, djed Andra je bio jedan poznati savjetodavac i pripovijedač, a znao je, iako nerado zbijati šale na svoj račun, naročito onda kada je postotak alkohola u krvi odgovarao. Sve to znali su i susjedi pa su zato u takvim prilikama, pod raznim izgovorima znali i djeda Andru pozivati, a on se rado odazivao.
Jedina „falinka“, kako se kod nas kaže, bijaše poprilična govorna mana djeda Andre, i po njoj bi ga i onaj koji ga je samo jednom čuo mogao prepoznati. No to njega nije smetalo nego mu je davalo dodatnu motivaciju da u svoje pričanje unese stvarni dio sebe, onako kako je vjerojatno i vjerovao u svoje pripovjetke
–Znaš sinko …znao je reći …ova današnja mladež ništa ne zna. U moje vrijeme bilo je to sasma drugačije. Mi smo, boga ti, bili pravi momci. Uh kad smo mi znali zarondati, trajalo je to do zore, pa i po jarcima su nas nalaziti znali. A ovi danas. Sjedim tako na klupici prid zoru i izgleđem, jer sam se naspavo, pa nemoš nikoga viditi, ni trizna, a kamoli pijana. U povjerenju ču ti kazati, i ovaj ženik… njega ti ja sinko još nisam pijana vidio. E, ćaća mu je bio vec žesći. Ali i ženske su u naše vrime bile drugačije. Nije tu bilo da bi one nešto na svoju ruku. Tu se znalo tko je glava kuče i ko zapovida. A danas, one obukle lače pa ovako će pa onako …muke ti Isusove.
I tu djed Andra zatrese glavom, kao da je došao sudnji dan, i jedino što ga vrati u stvarnost bijaše dugi gutljaj iz sajtlika, za dobra dva prsta.I, dok se već drhtava ruka polako smirivala, a izraz lica počeo poprimati mirniji oblik nastavi:
-Eto neču ga ružit, ženika, novu kuću su napravili odkako radi u poduzeću, al nije sve ni u betonu. Ja sam naslijedio djedovu kuču, al nisam baš puno u nju ulagao, samo najbitnije. Meni je najvažnije bilo živit. Djece nismo imali pa i nisam morao za nekoga stjecati.
Iako se nije htio, ili mogao podrobnije izjasniti o temi neplodnosti svoje žene ipak je stajao čvrsto pri stajalištu kako je dobru, vridnu i napose vjernu žensku oženio. Naravno da su ga ostali zadirkivali i provocirali ne bi li od njega izmamili priču, koju su već znali napamet, a on ju je uvijek ponovo, pri ovakovim zgodama ponavljao. No on se ipak nije dao, ali kako je vrijeme prolazilo, sajtlici sa rakijom se redali i njegova volja polako poče popuštati. I onda, obraćajući se više meni, jer smatrao me ozbiljnom osobom, a ni moj konzum rakije nije bio veliki, malo po malo poče mi se povjeravati.
-Ma bajo, pusti ti ove laprdane …misleći na mlađariju oko nas …šta oni znaju o životu.Ta neznaju oni ništa.
Ostao sam ozbiljan, iako sam jedva uspjevao suzdržati smijeh izazvan sa jedne strane njegovom govornom manom koju je konzumacija alkohola učinila još smješnijom. Vjerujući kako sam ja ozbiljan sugovornik odlučio je meni povjeriti cijelu istinu, naravno gledanu iz njegovoga kuta.
-Znaš, bajo, i ja sam ti bio mlad i sav vražiji. Ali kada sam se stao ženiti, znao sam da je to jedan ozbiljni čin i da tu nema vrdanja. To mi je i moj dada reko, a i drugi, stariji, a onda se još slušalo šta stariji govore, a ne ko danas. I svatovi su bili uredni, veseli, a i moj dado se isprsio, kako je i red, pa nismo mi bilo ko.
Šta da ti sve nabrajam, takovih svatova ni bilo do tada u selu.
Iako su prisutni bili drugačijega mišljenja, o svatovima, ja ga ipak nagovorih da nastavi.
-I živili smo, ja i moja posve dobro, ništa nam nije falilo. Baka je već prije umrla a i did nije dugo poslije svatova bio sa nama. Šta ćes, uzeo ga bog pod svoje.
Iako neki dobaciše kako su on i njegova pripomogli bogu da uzme didu, on nastavi, poslije ponovnoga dugog gutljaja iz boce.
-Znao sam ja, tu i tamo i u birtiju zaći, ali ne prečesto, jer znaš kakovi su ljudi. Svašta labrtaju, i ono što je i što nije. Tako su i za onu moju svašta znali brbljati, ali nisu znali da sam ja bio posve siguran da me ona nikada nebi privarila ili zastranila. Nisu znali da je mene jedan mjernik, a oni nisu blesavi ljudi, podučio kako ću ja provjeriti njenu vjernost i postojanost.
I, točno onako, kako mi je on savjetovao, ja i uradih. Kažem ja ženi, kako ću podvečer otići u drugo selo, nekakovim poslom, a i prenočiti tamo, da se ne vraćam po mraku doma. Veli ona da je to i pametno.
E, vidiš tu je bio trik. Ja ti sačekam do kasno u noć, kod jednoga pajdaša, pa kad se lampe pogasiše, prišuljam se svojoj kući. Onda, onako u pol glasa pozovem snašu. Javi se ona i pita tko je. Ja velim, eto neki čovjek, de otvori. Veli ona sva uzrujana, kako me nije stid, pa da je ona udana žena, i šta ja hoću od nje. Ja opet velim, da znam da joj muž nije doma, pa neka me pusti unutra. Ma ni čuti nije htjela, nego me još nagrdi i napsova. Vidiš bajo, od onda sam ja miran, jer znam da ona nije takva, a svit neka priča šta hoće.
Nasmijah se od srca, i dok je on uzimao još jedan, ne znam točno koji, dugački gutljaj za okrepu, čestitah mu na tom lukavom činu. Naravno, ne upitah ga, jer to bi bilo nepristojno, je liikada razmišljao o tome da ga je njegova žena možda prepoznala po njegovoj govornoj mani. No to i nije važno, za njega je važno da on zna, to što zna.