MOJA ŠTIKLA

KOLUMNA POVODOM
piše:Sandra Marelja Muić 
Pade još jedna glava. I to mala i nježna, naspram ovih drugih glava glavonjskih koje bi (su) trebale pasti.  Nagovještaj pada, sada već bivše ministrice zaštite okoliša, zbio se  početkom mjeseca kada je jadna sletjela na dičnu pozadinu takičući oko nekakve planinarske kuće u Zagorju u štiklama, i to dva puta.  Jedino što se tada uspjela dignuti, a ovaj put je izbacila samu sebe tehničkim knock outom iz ministarske fotelje.  Šteta, taj resor je zbilja jako živnuo kad ga je ona preuzela.  Svaki tjedan se  najavljivale restrikcije, mijenjalo, povlačilo promjene , postavljalo i opozivalo suradnike  – sve u ovih šest mjeseci.  Da je ostala cijeli mandat, uveli bi talibanske kazne za odlaganje bijele tehnike uz magistralu, tu nema sumnje.

Vizualno potpuno drugačija od svih koji se kreću po vladinim i saborskim  prostorijama, već u startu je imala jednu bitku više za voditi, jer nije odustajala od svog image-a darkerice ni pri obnašanju svoje funkcije. Nije odjednom uskočila u Varteksov svijetli kostimić  i slikala se za prilog u ženskom tjedniku s opasanom pregačom dok sprema zimnicu. Umjesto toga je, pravo onako  štreberski nepopularno, svako malo najavljivala nove ekološke akcije i restrikcije u državi, u kojoj je, ruku na srce …pored sveg klapskog cvileža o moru i boru …ekologija još u „pampers newborn“ pelenama, iako se i ja volim tješiti da sam iznimno doprinijela ako odnesem naramak papira u plavi kontejner!

Toliko suprotnosti prosjeku i toliko akcije ipak nije moglo proći dugoročno kod nas.  Zamjerila se marljivica i raznim lobijima  i potpredsjedavajućem kolegi i ovima šta zahvaljujući PET ambalaži obložiše svoje jacuzzije mramorom. Ne znam šta joj je od toga svega bilo gore. Pozicionirala se jadna odmah na listu za odstrel. Taj ples na žici između medija i kolega okonča na priično glup način …možda djelujući prvenstveno kao ljudsko biće koje suosjeća …time što napisa taj priglupi mail te zamoli dotičnog za poštedu od otkaza za suprugu svog kolege. Jedno gore od drugoga u cijeloj priči.

Eto, ona je htjela samo ljudski reagirati i povuče cijelu Noinu arku  u propast. Zaboravila jadna, da se dobivanjem službenog vladinog  vozača prestaje biti ljudsko biće iz susjedstva,  a postaje komadić materije koji leži ispod mikroskopskog stakla.   S tim da su svi ministri jednaki, a neki opet jednakiji među njima pa se oštrina kojom se materija promatra nekad malo i zamuti. Hodanje u štiklama je išlo dobro uz  iznimku

Zagorskih brega dok hodanje u ministarskim cipelama zahtijeva da se još naraste koji centimetar. Onaj consultant iz Remetinca joj se sigurno na sav glas smije iza rešetki što je ostavila pisani trag o svojoj dobroj namjeri, dok su njegove vreće s novcem negdje deponirane na dnu Bajkalskog jezera.

Cijela epizoda ponudi izvrstan showdown i tragikomičnu priliku glavnim akterima da ispoliraju percepciju javnosti o njima. Ne kaže se uzalud, da je svatko sebi najbolji PR.  Eko-ministrica ispade neljudski likvidirana unatoč svojim plemenitim namjerama koje je mogla i malo proširiti tom prilikom pa forwardirati taj svoj mail na tisuće drugih direktorskih adresa  kada se već zauzima da ljudi ne dobiju otkaz, a dobiva ga svatko treći koga sretnem.

Premijer se pokaza moralno –politički na zadatku jer prihvati ostavku ministrice braneći načela  i čast stranke koja ne funkcionira po nepotizmu i ostalim sportovima, iako je stanoviti gradonačelnik iz te iste stranke prije nekoliko godina u prometnom prekršaju besramno pokušao pobjeći s mjesta događaja i podmititi policajca, no, nastavio tronizirati glavnim gradom ipak do daljnjega sve do danas. Valjda se tada nije toliko marilo za “sitnice”.

Bučni potpredsjednik vlade, svih šest mjeseci  prelazeći iz jedne polemike u drugu s dotičnom ministricom, nahvali je kao da je preporučuje kumu za posao. Tako uzoriti, svo troje bi u devedesetima  dobili  još i Red Danice s pleterom za svoj performans.