MALI JEZIČNI SAVJET
Časopis Jezik
Ponudi li nam književnojezična norma samo jednu mogućnost – prigovaramo jer nam se čini da nam takva norma sužava jezični izbor i osiromašuje izraz. Ponudi li nam norma dvije ili više mogućnosti – opet prigovaramo – jer kakva je to norma u kojoj može i jedno i drugo i treće?
Rijetko se pak zamislimo nad tim zašto norma u nekim slučajevima nudi samo jedno rješenje, a u nekim slučajevima dva ili više valjanih rješenja; rijetko mislimo o razlozima i opravdanostima normativnih preporuka.
Ako nam norma dopušta birati između više valjanih oblika istoga, obično je riječ o supostojanju novijega i starijega normativnoga pravila.
Tako je s oblicima pridjeva i zamjenica koji u genitivu jednine mogu, ali i ne moraju imati završno a: dobroga ili dobrog, hrvatskoga ili hrvatskog, književnoga ili književnog, našega ili našeg. Ta je dvostrukost zbog toga što su se tijekom stotinu posljednjih godina u tih oblika promijenila čak tri normativna pravila.
Prvo se pravilo odnosi na jezično razdoblje u kojemu su stvarali naši klasici poput A. Šenoe ili A. Kovačića – u njihovo je doba završno a bilo normativno obvezno. Prema tomu, valjalo im je pisati samo dobroga, hrvatskoga. Zavirimo li u njihovo književno djelo, vidjet ćemo da je pretežito tako, u njih je vrlo malo oblika u kojima nema završnoga a.
Drugo se pravilo odnosi na jezično i političko razdoblje jezičnoga unitarizma. Kako tada hrvatska jezična norma nije bila krojena prema hrvatskoj tradiciji, pravilo je o obveznoj upotrebi završnoga a bilo potiskivano i ograničavano – norma je preporučivala oblike bez završnoga a pa je u to je doba uspostavljeno čvrsto ograničavajuće pravilo prema kojemu se ne može redati više oblika sa završnim a, nego samo prvi oblik može imati a, primjerice: lijepoga hrvatskog književnog jezika. Tomu pravilo dugujemo i naslove naših gramatika koje su hrvatskoga književnog jezika, a nisu hrvatskoga književnoga jezika.
Treće je pravilo nešega suvremenoga jezičnoga razdoblja, a ono nam dopušta slobodu u izboru. Prema tomu, dopušteno je i dobrog hrvatskog književnog jezika i dobroga hrvatskog književnog jezika. Norma nam ostavlja više mogućnosti zbog toga što je ograničavajuće pravilo (dobrog hrvatskog, dobroga hrvatskog), s obzirom na to da je živjelo u našem jeziku stotinu godina, ipak ostavilo dubokoga traga u upotrebi, a upotreba je završnoga a (dobroga hrvatskoga) bliska hrvatskoj jezičnoj tradiciji pa je s toga gledišta valja podupirati.
Savjet napisala: Sanda Ham