Marijan Gubina: 260 dana
… Nakon nekog vremena, tata je odlučio da ćemo se odmoriti i pričekati mrak jer, kako kaže, nije znao gdje su im položaji i imaju li dalekozore. Super! Svima je olakšao. Mislim da smo u jednom trenutku svi zaspali. Kad sam se probudio, svi su bili budni i gotovo da je počeo sumrak. Mama mi je dala kobasice da pregrizem pa ćemo krenuti. Znao sam da ima i slanine, no neću je jesti jer nož koji sam bacio bio je namijenjen za rezanje slanine.
Malo kobasice, malo vode i krećemo ponovo u koloni, jedni iza drugih, no ovaj put ne pužemo. Hodamo pogrbljeni, što je svakako znatno lakše, iako me sve bode po tabanu na kojem nemam đona.
Hodali smo satima duboko u noć, a onda se u jednom trenutku začuo grubi glas:
„Stoj, stoj! Pucat ću!“
„Stali smo!“ reče tata.
„Tko ide?“
„Ja, žena i četvero djece.“
„Oružje u zrak i priđite.“
„Nismo naoružani.“
U vrsti, jedno pokraj drugoga, napravili smo par koraka naprijed podignutih ruku, a onda je mama izgovorila:
„Ne pucajte, mi smo vaši!“
„Koji naši?“
„Pa ‘Rvati.“
Bljesak reflektora zaslijepio me, no nakon nekoliko sekundi počele su se ocrtavati siluete muškaraca u vrsti. Bili su
pretrpani oružjem. Njihove brade bile su najduže što sam ikad vidio, a njihove šajkače[1] najurednije. I taman kada sam
primijetio svjetlucanje kokarde[2] na šajkači, mama je pala na leđa k’o klada. Pala je u nesvijest. Tata i sestra lagano su se spustili do nje, ne skidajući pogled s ovih, naočigled opasnih, ljudi.
„Gdje su ostali?“
„Sami smo?“
„Odakle ste?“
„Iz Dalja.“
„I šta tražite u Boboti?“
„Krenili smo kod Ace, sina Borojevića.“
„Ma nemoj, a što kod njega?“
„To mi je sin.“ progovori omamljeno mama.
Začuđeno zastane vojnik i reče:
„Ajd, idemo vidjeti. Pazi da ne bude mi ‘Rrvati.“
Svi su se tome smijali, svi osim nas. Ja nisam znao što pričaju, no nadao sam se da mama i tata imaju izlaz iz ove situacije jer, sudeći po ponašanju svih, oni bi nas najradije odmah pobili. Opet smo u problemima. Četvorica vojnika potjerali su nas ispred sebe, držeći puške uperene u nas. Svake sam sekunde očekivao pucnjeve kao u školi, očekivao sam da ćemo i mi biti leševi za skupljanje. I nisam slučajno to mislio cijelim putem, oni su raspravljali o tome hoće li nas pobiti ili ne. Očito je da je jedina stvar koja nas u ovom trenutku spašava je taj neki vojvoda[3] i moj brat za kojeg ni ne znam.
Približavajući se selu, ugledao sam nekolicinu momaka koji nam trče u susret. Mama je zaplakala. Oko njenog tijela obgrlio ju je mladić pun suza zapomažući:
„Mama, mama, ti si živa! Nena? Čika Hinko, super! Pa di ste vi? A ti, mali, dolazi ‘vamo kod brace! Ni’ko vam neće ništa, vi ste moji.“
Uzevši me u naručje, sjetio sam se da sam ga negdje sreo. Bio mi je poznat, no nemam sliku od kada. „Šta je ovo? Di ti je ostatak cipele? Nije valjda da si toliko bio gladan?“ u šali je komentirao moj brat, s ciljem da me opusti.
Kiša se ponovo spustila, no nije nam smetala. Unatoč tome što smo bili okruženi šajkačama i kokardama, zbog brata i njegovih naoružanih prijatelja osjećali smo se lakše.
Dolaskom u selo, brat se sukobio s jednim od vojnika koji su nas prvi ugledali i odveli do sela. Tenzije su rasle i znali smo da nije dobro. Znali smo da nam je život i dalje ugrožen, no brat nije mario. I on i njegovi mladi prijatelji, bili su spremni na sve da nas zaštite, iako su i oni nosili slične i iste uniforme. Smjestio nas je u centru sela, u neku zgradu u čijoj je blizini bio neki spomenik. Prostorije u koje nas je smjestio bile su više nego dobre. Bile su u pločicama, bilo je i struje i vode, a najljepše od svega, bilo je i kreveta. Kreveti kao u bolnici, koji su pridodavali osjećaju da se nalazimo u nekoj vrsti bolnice, bili su melem za oči i na kraju za tijelo.
Okupali smo se, jeli, popili toplo kozje mlijeko i zaspali. Ja, a siguran sam i sestre.
Jutro je bilo gotovo kao iz bajke. Na stolu nas je dočekala hrana, pravi doručak. No, unatoč toj prekrasnoj slici i suhom toplom prostoru, osjećalo se u zraku da nešto ne štima. Osjetio sam nešto loše, a nisam znao što. Mama, tata i Nena bili su zabrinuti. Iako su se trudili to sakriti, bilo je nemoguće jer je i ugodna žena u bijelom ogrtaču, koja nam je servirala hranu, bila vidno zabrinuta. Stalno nas je mazila po glavama. Nedugo nakon doručka, taman kad nas je počela nagrizat neizvjesnost od onoga što će se dogoditi, ušao je jedan vojnik i rekao da se gubimo van. Mama je inzistirala da zove vojvodu, no ništa nam to nije pomoglo. Istjerali su nas van. A vani, taj isti vojvoda čekao nas je s grupicom bradatih vojnika, čiji su izrazi lica govorili da smo raskomadani. Samo je bilo pitanje vremena kada će im dati zapovijed. Mama je kleknula ispred njega i povlačeći ga za hlače, molila da sačuva djecu.
„To su njegovi brat i sestre! Budi milostiv!“ zapomagala je.
Njegov odgovor bio je nemilosrdan:
„Kolji sve!“
…
[1] Šajkača – pokrivalo za glavu koje predstavlja politički pro-srpski ili nacionalistički simbol
[2] Kokarda – metalni broš na kojem je istaknuta lubanja i kosti, a predstavlja Četnike
[3] Vojvoda – titula četnika koji je zapovijedao četničkom vojskom