LJUBINIH PET MINUTA

Marijan Gubina: “260 dana”
Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.

-Marijane, sine, brzo, ne boj se! …bile su riječi moga oca koji je uznemiren prekinuo moj san, uplašen jednako kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija… puno manjih eksplozija… lomovi stakla, crijepa… dim, plač majke, ružni jecaj sestara prekida moj san i pretvara javu u moru. U uskom dugačkom hodniku obiteljske kuće, uplašena šesteročlana obitelj Gubina, pod napadom vatre srbočetničkih vojnika, ne znajući što se događa zapomažu i moleći Boga. Prestala je pucnjava. I taman kad su se otkucaji srca počeli stabilizirati, začuli su se mnogobrojni muški glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata, ukazala su se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu, napola civilnu odjeću skrivali su mnogobrojni ubojiti predmeti. Cijevi njihovih pušaka ledile su krv u mojim žilama. Još uvijek osjetim tu hladnoću. Još uvijek plačem.

Di si, govno ustaško?! …bila je rečenica jednog vojnika zvanog Ljubo Kalo, koja je nakratko prekinula mnogobrojne udarce.

-Rekao sam ti da će doći i mojih 5 minuta! …reče isti mome ocu te nastave tući i njega i majku.

Ležeći u vodoravnom položaju, otac je prestao zapomagati. Gledao sam u njegove tužne oči. U njegovu pogledu moglo se iščitati veliko poniženje te strah od onoga što će se dogoditi nama.

Mama je i dalje uplakana zapomagala. Prštali su udarci, sestre su histerično vrištale, a ja… gotovo da nisam mogao izustit jedan glas, paraliziran. Jedino su suze lile kao kiša.

Dali su mu nekakvu injekciju. Mislim da je to bilo nepotrebno jer jedino što se na njegovom tijelu micalo bio je njegov pogled. Pogled koji je tražio ostatak obitelji.

Prestali su ih tući. Umorili su se. Nakon kratke pauze izveli su nas van te su nas uz pratnju oružja, uvreda i pokojeg udarca potjerali prema susjedovoj kući preko pruge. Iz mase naoružanih vojnika i civila istupi jedan mlađi vojnik i primi u naručje moju šesterogodišnju sestru Helenu te reče mami:

-Ne bojte se! Prenijet ću je preko pruge da se ne ozlijedi.

Tješeći sestru kako je sve u redu, prenio ju je do susjedove kuće. Zatim su nas sve smjestili u jednu prostoriju, udijelili nam pokoji odgojni udarac te upozorili da će nas pobiti, strijeljati ako se budemo micali.

Soba je bila mračna. Do svitanja nas je dijelio pokoji sat. Neugodan miris prostorije, tihi, a opet bučni jecaj sestara i mame urezao mi se u sjećanje. I sada osjetim taj miris i čujem jecaj, a vidim samo mrak.

Pitam se što mi je s tatom­­­.­ Je li je živ? Htio bih pitati mamu, ali ne mogu. Usta se neće otvoriti. Osjetim čvrsti zagrljaj mame – toliko čvrst da me boli. Boli, ali godi. Osjećam se bar malo sigurnije. I sestre su u zagrljaju. Pretvorili smo se u jednu veliku hrpu. Tata nepomično leži. Pitam se što je u njegovim mislima, pitam se hoće li izdržati.

Polako su prolazile sekunde. Svanulo je, a mislio sam da nikad neće. Ponovo se čula buka, grohot i smijeh, a zatim stopala koja su se čula sve glasnije i glasnije, sve su bliže i bliže vratima naše prostorije. Otvaraju se vrata. Bože! Sve nas je strah, svi se tresemo, kao da nam je sudnji dan.

-Pa di ste, miševi, šta ste se skupili? Nije vam ugodno? Pa šta ne kažete? Evo, sad ćemo vas smjestiti na udobnije. Ajde, stoko ustaška, diži se, sad ćemo vas poklat! A ti? Šta se ti izležavaš, smeće, nije ti ovo hotel!! …reče mom ocu, te ga počne udarati nogama i puškom.

Vidjevši da ga nisu uspjeli motivirati da se pokrene, a po zapovijedi su nas morali prevesti u selo, u pripremljene prostorije, za ustaške zarobljenike, pomogli su mu da se digne, da prohoda. Naravno, čim je uspio napraviti koji korak, uspraviti se, odmah bi ga premlatili. Mama bi mu pokušala pomoći. Molila ih je, zapomagala… Nažalost, dobijala je samo teške udarce kundakom. Udarce koji su je obarali na tlo. Prestali su tek nakon što smo se pobacali po njoj.

Uputili smo se preko njiva, putem uskog putića. Neprestano sam žalio oca koji se jedva vukao. Njihova dobacivanja, pogrdne, uvrjedljive riječi nisu prestajale. Prolazimo pokraj pravoslavnog groblja. Čuje se plač, galama, kratki rafali, zatim tišina… jezovita tišina… Otac prekida tišinu jaukom, jecajem… ponovo ga tuku. Mati jeca, moli:

-Nemojte više pa zar nije dosta?!?! Ubit ćete ga!

Jedan joj, uz šamar, odgovori:

-Šuti, kurvo ustaška!! Šta si mislila, da ćemo ga pustit?! Ajde, teraj tu kopilad!! Idemo! Za 10 minuta smo u štabu.

Laganim korakom krenusmo. I dalje su nas vrijeđali, provocirali, ovaj put i zapjevali:

-Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate! Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!..

Približavajući se centru sela, strah se povećavao. Opravdano. Ulaskom u centar sela, postali smo svjedoci masakra nad policajcima. Ulicom je tekla krv. Nepomična, beživotna, iskasapljena tijela bila su svuda. Na cesti, uz cestu, u kanalu, na mostu, pod mostom ispod kojeg, unatoč velikom kanalu, do tada nije tekla rijeka. A tada je potekla rijeka krvi… Zgrada policije totalno je uništena. Njihova crkva je netaknuta, a tik pokraj nje nalazi se velika tenkovska rupa na katu pekarnice Dva bijela goluba. I u pekarnici su pobijeni mnogi. Nisu oklijevali ni da ubiju trudnu ženu, djecu.

Stižemo pred zgradu mjesne zajednice …njihov štab. Čuju se urlici, lom stakla, a zatim se pred našim nogama našlo još jedno beživotno tijelo, bačeno kroz prozor s prvog kata. Uglavnom, tako su završavali informativni razgovori.

Iza zgrade nalazila se tržnica. Doduše, nekadašnja tržnica, a sada zatvor za Ustaše. Ubacili su nas u jednu mračnu prostoriju. Bila je sva od betona i cigle i nije bilo niti jednog prozora. Nekad postojeći otvori, danas su zatvoreni starim daskama i limovima. Jedine zrake svjetlosti dopirale su kroz sitne rupice na željeznim vratima. U prostoriji su već bili neki ljudi. Neki su ležali na hladnom betonu, neki su se zavukli u uglove prostorije. Jedino što ih je grijalo bila je njihova mokraća, njihov izmet. Naravno da su imali gdje ići na nuždu. U jednom kutu prostorije bila je posuda s kojom se nekada vadila voda iz bunara.

Nažalost, bila je popunjena.