U KORNERU

KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja Muić
Eno ga na! Ode i ta iluzijica, ode i taj sanić Ivanjske noći u nepovrat, i ta …možda najhrvatskija samoobmana pored one o elitnom turizmu.  I ono malo kruha i igara nam oduzeše, a do paštete nismo stigli ni primirisati. Tako daleko nismo se usudili ni misliti. Nogometna velesila šaptom pade. Pokralo nas opet pored zdravih očiju, to hrvatskom narodu izgleda u Ustavu piše. Pozdravi se izbornik …bivši …nakon iskapljenog galona gorčine, a igrači nestadoše po jadranskim uvalama. Zaradiše Kinezi na onim navlakama za retrovizore  koje su iskakale odasvud …barem su oni u nekom plusu ostali.

Čak se i premijer odrekao odlaska na utakmice da uštedi troškove putovanja vladinim avionom, umjesto da zdušno potroši ono kusura šta je ostalo i da mu slika sa navijačkim šalom bude na naslovnici svih dnevnih novina. Ništa mu nisu njegovi spin doktori rekli, pa ni to da se treba naguravati tamo gdje je općenarodno veselje i takav jedan općenarodni sport, to donosi silne bodove, skida uškrobljenost s ovratnika košulje i čini objektom glasačke požude. Rado bi ga bili zamišljali kao nekog tko skače s kauča kada se promaši mreža i polije pri tom četvrtu pivicu po perecima. Propusti  on idealnu priliku da se očovječi još malo, gotovo bih rekla da ga ta ista nije niti tangirala previše. Baš je i on neki, nije za dernek uopće. Kao da nije iz države gdje svaki član obitelji ima svoj mobitel i gdje se popločava trg, a nema se za socijalnu potporu.

Ipak mi euforija za vatrene i nije bila euforična kao proteklog prvenstva, nekako se provuklo i to sotto voce.   Ne sumnjam da je malčice i navijačka strast nastradala kao posljedica gadarija koje su izišle na vidjelo i u sportu, točnije baš u nogometu.  No,  čimbenik neimaštine čini mi se ipak najdjelotvornijim, ježi se na cifre koje se vrte oko igrača, na njihove automobile, na njihove skupe naočale dok bijeda uzima svoj danak na sve strane. I oni su samo nečija djeca za koju se netko dobrano žvrtvovao da postanu to što jesu.

Kao da su ljudi prestali vjerovati, kao da im je puna kapa  i vatrenih i mlakih i desnih i lijevih  i ovih šta plaču i ovih šta lažu i svih. Uz iznimku onih dviju zagorskih vjernica koje nisu posustale u navijačkom entuzijazmu.  Da su pronašle novi kemijski element, nitko se ne bi obazirao na njih, ovako su napravile više za svoj životopis sa 2×2 dnevno u nekoliko trenutaka nego  sve silne godine koje bi bile  potrošile  u znanstvenom istraživanju. Cicomet će sigurno ostati u trajnijem pamćenju od nogometa ovog prvenstva, a gospođice će doživotno uživati besplatnu kavu gdje god se pojave.

Koliko se sjećam, lani se otprilike u ovo doba vodila  žestoka rasprava između tadašnje premijerke i turističke zajednice zbog nekakvog spota kojem je najjači adut bio …jedna ženska stražnjica! Tako ispada da smo mi eto, jedan vrlo čulan i senzualan narod koji s dolaskom viših temperatura ne mari za ništa nego za raspravu o ženskoj putenosti i oblinama, iz sezone u sezonu. Apropos …prilika  je to za turističku zajednicu da razmisli isplati li se trošiti na silne promidžbene pothvate, kada se nekoliko mobitelskih snimki ispostavilo kao top reklama za Kroejšu.

Žao mi je, naravno, što bešumno nestadošmo s ekrana . Barem smo se mogli držati za neku viziju uspjeha, protresti malo barjakom iz veselja, nakupilo se prašine na njemu.  Ali, ništa od toga- ni u tome nismo uspjeli, svugdje stagniramo, u najboljem slučaju – stojimo ….ali samo stojimo …u korneru!  Sad …jedva čekam brojanje auta i priču o turističkoj špici sezone, koja ima duljinu otprike kao špica zadarske višnje maraške, ali i o pola cenimetra se da napisati priča. Nema o čemu se ne može priča složiti …