piše: Jasna Lovrec
Iako je prošlo već dva mjeseca od održavanja znanstvenog skupa «Ideš dalje» u Zadru, nije kasno nešto o tome reći tim više što je ovo bio prvi znanstveni skup etnologa i kulturnih antropologa diplomiranih 2011./12. sveučilišta u Zadru i Zagrebu.
Skup je organiziran na inicijativu Hrvatskog etnološkog društva i njegova predsjednika dr.sc. Zorana Čiče s namjerom da se studenti međusobno povežu, ali i sa širom akademskom zajednicom.
Profesori Odjela etnologije i kulturne antropologije Sveučilišta u Zadru dr.sc.Jadran Kale, dr.sc. Olga Supek i dr.sc Snježana Zorić kao i profesori Odjela etnologije i kulturne antropologije Sveučilišta u Zagrebu dr.sc. Marijana Belaj i dr.sc. Nevena Škrbić-Alempijević prihvatili su inicijativu i odabrali dobro ocijenjene radove te omogućili bivšim studentima da se predstave profesorima i kolegama sa drugog sveučilišta kao i sadašnjim studentima.
Priliku za predstavljanje sa zadarskog sveučilišta dobili su:
Velimir Bugarin, Jasna Lovrec, Marija Plenković i Nina Vigan, a sa zagrebačkog sveučilišta:
Ivica Filipović, Marta Majnarić, Hrvoje Marinković-Kušić, Bojana Poljaković, Mirna Ratkajec, Željka Vučković i Jelka Vukobratović.
Zaista lijepo i poticajno što su na samom startu diplomirani studenti dobili jednu referencu u vidu sudjelovanja na znanstvenom skupu «Ideš dalje». Ali kako neki od njih idu dalje u stvarnom životu i globalnoj situaciji u kojoj se nalazi visoko obrazovanje?
Progovorit ću o svom iskustvu. Nažalost ubrzo su se rasplinuli baloni ispraznih obećanja o odrađivanju famoznog stručnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa što je ionako poprilično izrabljivački koncept i financijski neodrživ za osobe koje bi eventualno mogle dobiti priliku za odrađivanje prakse u nekom drugom udaljenijem mjestu od svog prebivališta.
Troškove putovanja ili pronalaženje podstanarskog stana i organizaciju samostalnog života bez financijske pomoći roditelja onih ponuđenih 1600 kn nikako ne pokriva. Ali što je najgore čak ni ta krajnje nepovoljna mogućnost, ostala je mnogima nedostupna.
Iz vlastitog iskustva mogu svjedočiti o prozirnim « igrama bez granica « od ustanove do ustanove u kojima mladi čovjek politički neukalupljen nema baš nikakvih izgleda u svojoj struci steči prva radna iskustva…
Shvatila sam da im nažalost rijetko tko želi dati priliku i da zaposleni stariji kadrovi koji su se ranije u nekim drugim okolnostima imali sreću zaposliti a sada odlučuju o sudbinama drugih, ne rade to na objektivan i pošten način uvažavajući kriterije struke i druge vještine vezane uz profesiju.
U odabiru rijetkih novih zaposlenika čini se glavnu ulogu igraju nepotizam, korupcija i na kraju ali ne manje važna stranačka pripadnost. Oni koji imaju zadnju riječ u zapošljavanju, čine to na način kao da su svoja radna mjesta već odavno privatizirali i sukladno tome donose svoje privatne odluke iako rade u društvenim institucijama .
Kako ići dalje?
Da li upisati doktorat i još nekoliko godina financijski iscrpljivati roditelje a bez jasnih izgleda da ću nakon doktoriranja biti potrebna u takvom ustroju društva koje čini se iz godine u godinu postaje sve nehumanije i otuđenije od normalnog malog čovjeka i sve manje zainteresirano za mlade znanstvenike ili pokušati otići u neku od preostalih malobrojnih zemalja gdje čovjek još nije do kraja postao «smeće»?
Prema najnovijoj informaciji iz medija četiristotine hrvatskih znanstvenih novaka od ukupno 2600 završit će uskoro na ulici kada im isteknu ugovori sa visokoobrazovnim i znanstvenim institucijama.
Pitam se ima li smisla nakon još nekoliko godina iscrpljivanja i odricanja priključiti se toj žalosnoj kategoriji gubitnika koji su najbolji odraz vrijednosti kojima teži naše društvo.
Svoju besposlenu «gap» godinu što se tiče struke za koju sam se obrazovala, iskoristila sam za volontiranje u kulturnoj udruzi «Matapur», za osmišljavanje nekih free lance poslova, za pripomoć u obiteljskom poslu kao i da malo proučim i pokušam prozrijeti kako globalni svijet funkcionira u suvremenom svjetskom poretku korporacijskog kapitalizma à la Friedman.
Moji izvori bili su relativno neovisni mediji kojima se još može vjerovati iz kojih sam kao mozaik slagala sliku prvenstveno o odnosu suvremenog društva prema mladim ljudima.
S užitkom sam čitala Forum koji je nažalost naprasno prestao izlaziti, zatim h-alter, novilist, tportal, kulturpunkt, mismouniverza, slobodnifilozofski, zarez, indeks i naravno hrvatskiglas-berlin.com. Od stranih portala zaključila sam da nepristrano i objektivno izvještavaju the guardian, die Zeit,der Standard, liberation.fr, cicero, edge, enzine.,euronews.
Ususret novoj godini unatoč brojnim lošim pokazateljima za budućnost mladih, ipak je ljepše ostati makar naivno optimističan i nadati se da će svi mladi i dalje ići putem svojih odabranih životnih nastojanja tražeći» svoje mjesto pod suncem» a da to ne bude samo iza zatvorenih vrata snivanje bijegova i lutanja u neki novi drugačiji svijet, svijet međuljudske solidarnosti bez nepotrebnih strahova i neizvjesnosti, slobodniji svijet bez moćnika koji nam doziraju slobodu, svijet slobodne stvaralačke poduzetnosti i napretka za dobrobit sviju.