Marijan Gubina: 260 dana
… Okrenuvši se, potegao je nogu na kojoj je visila mama, koja je na kraju poljubila blatnjav pod.
On odlazi, a nas grabe. Opraštamo se pogledima jer znamo da je to to. Nema više izvlačenja, nema više sreće. Vadeći nož iz kožne futrole, stvorio je bol u mom trbuhu. Tata je nešto pokušao, no našao se na podu, a oni na njegovim leđima. Postavili su ga da klekne te mu se jedan obratio:
„Ti si zadnji.“
Začuo se pucanj zbog kojeg smo svi protrnili. Trčao je moj brat kao da ga gone svi mogući demoni. Jedino je njegova puška bila brža od njega. Ona je bila ispred i nišanila ove zle ljude. Oko nas su se našli i njegovi prijatelji, svi s puškama uperenim u zle bradate ljude. Došlo je do svađe između brata i njih. Već podignute tenzije podizale su se sve više i više. Zapucao je brat ponovo prema jednom. Bilo im je jasno da on neće odustati i da će sigurno puno njih izginuti. Tenzije kao da su malo splasnule, a onda mu je jedan mirnim glasom rekao:
„Pa ne možeš ih u selu sačuvati. To ti nije prava rodbina.“
„Ma ti ćeš mi reći ‘ko mi je rodbina!“ u suzama mu odgovori.
Na trenutak im svima odvraća pažnju kolona zelenih vozila koja se lagano približava. Zauzima brat položaj nasred ceste držeći pušku prema bradonjama i kolona vozila se zaustavi.
Kratko je galamio na vozača kamiona, a zatim mu gurnuo cijev puške kroz prozor pa ju izvadio te nastavio galamiti, a onda u jednom trenutku prišao dvojici vojnika koji su držali tatu i rekao
„Ajde, pičke, da vidim ‘ko će me od vas ubiti! Šta misliš da će ćale ostat mirno sjedit? Poklat će vam celo pokoljenje!“
Uhvati mog tatu za ruku, izdere se na jednog:
„Pusti!“ i ovaj stvarno pusti.
Vučeći tatu prema kamionu, reče ostalima:
„Šta vi čekate? Ostavljajte ih! Evo neće ostati u selu, a za to ja odgovaram ćaletu.“
Pustiše svi, osim onoga što je držao Nenu, no okupivši nas oko kamiona, priđe mu brat i drškom puške ga opali u glavu, tako da je ovaj ostao nepomično ležati. Sestru i nas ubaci u kamion i urlajući zapovijeda vozaču:
„Vozi ih odavdje!“
„Gdje?“ upita vozač.
„Boli me kurac! Vozi kad sam ti rek’o, sad ću te ubit, jebem ti mamu!“
Krene kamion i ostatak kolone, a s nama i naš brat.
Sa suznim očima i jecavim glasom oprostio se s nama, zaželio nam sreću, izljubio nas i skočio iz kamiona.
Ipak ima Boga. Ostali smo svi živi. Vozimo se u nepoznato, no sada živimo trenutke olakšanja.
Nakon kraće vožnje, zaustavlja se kamion. Umiremo od straha jer se bojimo nepoznatog. Bojimo se sljedećeg trenutka. Ponovo je kamion krenuo iza nas, ostala je grupa naoružanih vojnika uz hrpu vreća i oružja. Mama ne prestaje plakati otkad smo izašli iz one prostorije u Boboti. Ni tata, ni sestre ne mogu je primiriti pa čak ni strah kojeg svi proživljavamo.
Ponovo se zaustavlja kamion. Prilazi nam vojnik koji otvara stranicu kamiona i kaže:
„Ajte sa mnom da vidimo što ćemo s vama.“
Nalazili smo se u obližnjem selu. Na sreću, nije bio Dalj. Kretali smo se prema nekoj kući, oko nas bio je veći broj ljudi, što vojnika u zelenim uniformama, što u maskirnim, a nisu izostajali ni ljudi u normalnoj odjeći, no malo tko nije nosio neko oružje. Čak i dečki samo par godina straiji od mene. Smjestili su nas u neku sobu u kojoj je bilo dva kreveta. Do naše sobe bilo je još nekoliko prostorija, od kojih nas je dijelio samo manji hodnik.
Sjeli smo i čekali, a s obzirom da su vrata bila otvorena, osluškivali smo razgovore između njih. Uglavnom su se svi razgovori vodili oko Vukovara. Vijesti su bile loše. U Vukovaru je puno mrtvih i bit će ih još. Vukovar je pod srpskim narodom. Jedan bradati sa unifomom, kao i oni u Boboti, drugi sa znatno kraćom bradom i maskirnom uniformom, odveli su tatu, a nama su rekli da se ne brinemo. Vratit će se, samo da im da neke korisne informacije.
Prošlo je nekoliko sati, koji su trajali kao da je vječnost, a onda se pojavio i tata. Krvavog lica i glave, teturao je kao da se vozio na ringišpilu. Prilegao je na krevet i zaspao ili je bar tako izgledalo. Nekoliko puta se budio kako bi povraćao, a onda bi odjednom ponovo zaspao. Pao je mrak i taman kad se sve smirilo i mi smo počeli tonuti u san. Tišinu je pokvarila buka ljudi koji su došli u sobu.
„Idemo! Javili su iz štaba Dalj da vas odma’ dovezemo. Idemo u kamion!“
Svi smo stajali na mjestu. Sigurno bi se svi složili da je bolje da nas pobiju odmah, nego da nas vode nazad u Dalj. Ipak, bez obzira na naše mišljenje, potovarili su nas u civilni kamion bez cerade, na kojem je radilo samo jedno svjetlo. Hladan vjetar tresao je naša tijela. Od hladnoće i strah je bio nešto manji. Zaustavljamo se na ulazu u Dalj. Vojnici komentiraju sa stražom nakon čega nas straža pljuje, vrijeđa i obećava da nećemo ostati živi.
Stajemo pred mjesnu zajednicu Dalj, sa strane tržnice koja vodi direktno do prostorija u kojima smo bili zatvoreni.
„Izlazite!“
Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletila nekoliko metara i udarila od rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestre ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uz zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po pišalu i izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije.
….