Marijan Gubina: “260 dana”
Dani se ponavljaju, slični užasni scenariji, lažna strjeljanja, premlaćivanje…, a pogrdne riječi i njihove šale postale su normalne. Čuješ i ne čuješ.
Šaptanje oca privuklo mi je posebnu pažnju, njegove riječi daju mi snagu. Zbog njegovih riječi, kao desetogodišnje dijete, susrećem se s pravom vjerom. Odrastao sam kao vjernik, primio sakramente, svaku noć od dana kada sam naučio pričati, prije spavanja kleknuo bih ispred svoga kreveta i molio se dragom Bogu, molio se Isusu, Mariji, svim svecima i anđelima. No ova vjera, vjera u to da će sutra biti bolje, da će nas Hrvati doći spasiti, odvesti na sigurno, da više nitko nikad neće dirati tatu, da ćemo jesti… e, to je vjera. Nažalost, moje vjerovanje u to kako ćemo brzo biti spašeni nije se brzo obistinilo.
Prošlo je neko vrijeme u toj prostoriji. Niti sam tada znao koliko je prošlo, niti se sada mogu sjetiti. Znam samo da je vrijeme prolazilo sporo, a svakim sljedećim obrokom brojali smo jedan dan. (Minuta traje vječno …ako smatrate da minuta prođe brzo, zadržite dah na jednu minutu pa se pitajte koliko brzo ili kratko traje jedna minuta. Probajte!)
Nerazumljiva galama, zvuk udaraca, psovke… dio su svakidašnjeg scenarija, no današnje buđenje bilo je drugačije. Jednostavno osjećaj ti govori da je nešto drugačije. Zbog osjećaja čvrsto stišćem roditelje. Kratki rafali izazivaju jako drhtanje moga tijela. Grčevito se držim za roditelje, slapovi suza izbijaju iz mojih očiju i gotovo da riječi utjehe mojih roditelja ne mogu doprijeti do mene. Ipak, značajne su te riječi. Ništa drugačije od mene ne ponašaju se ni moje sestre. Gledajući njihova lica još mi je gore. I one se užasno boje i one jecaju. Jedna od njih zarila mi je nokte u leđa, grebe me i užasno boli, no znajući da joj pomaže, ne zamjeram joj, jer ja bol osjetim samo na trenutke. Strah blokira gotovo sve ostale osjećaje.
Čujemo zvuk željeznih vrata. Očev izraz lica nagovještava loš scenarij. Svi smo se skupili još više, još čvršće. Svjetlost nas je zaslijepila. U prostoriju su ubacili nešto. Vrata se zatvaraju, no mi i dalje ostajemo stisnuti skrivenog pogleda i pognute glave. I dalje smo u iščekivanju ponovnog otvaranja vrata i izvlačenja nekog van na novo mlaćenje ili na strijeljanje.
Jaukanje iz ugla prostorije odvraća nam pažnju. Znatiželja nas tjera da vidimo što se događa, tko je novi stanovnik naše prostorije, no mama mi drži glavu prislonjenu na njena prsa, kao da ne želi da i ja vidim tko je novi. Osluškujem šapate koji se odvijaju u prostoriji, no ne razumijem. Osluškujem razgovore izvan prostorije i opet ne razumijem. Očito je da me mama malo previše stisnula.
Sa svakim novim popuštanjem maminog stiska, do mene dopiru užasne informacije. Poželim da me mama ponovo stisne, no znatiželja osluškuje. To nešto ubačeno u našu prostoriju bila je žena. Pretučena do krajnjih granica. Žena o kojoj su stanovnici sobe šaputali:
-To je ona! Ona ih je rješavala. Gadura! Kako je mogla klati djecu? Mušku stvar, što mušku stvar? Navlačila je njihove vojnike na igru seksa, a zatim im odsjekla kurac!
Bila je to konverzacija nekolicine ljudi u prostoriji, dok je dotična neprekidno jecala. Ja …ja sam se sledio i …da sam imao mogućnost …ni mamin stisak me ne bi zadržao u prostoriji. Pobjegao bih glavom bez obzira. Što dalje od tog čudovišta.
Naravno, znatiželja ponovo nadjačava moj ogromni strah i tjera me da provirim ispod mamine ruke. Tjera me da vidim to. Lagano se vrpoljim s ciljem da napravim čistinu pogleda prema toj osobi. Zbog mraka u prostoriji na trenutak pronalazim siluetu. Uf, kao u noćnoj mori!
Vidim ju, a bolje bi mi bilo da nikad nisam. Užasan prizor teško je brisan iz moje glave. Nešto što je teško potisnuti i uvijek se lako vraća. Silueta osobe postaje sve jasnija i jasnija …mršava crna žena s izrazitim hematomima na licu, skupljena kao kifla izazivala je izuzetno velik strah, ne samo kod mene i sestara, nego kod svih prisutnih. Njezina neuredna dugačka crna kosa slijepljena krvlju prekrivala je pretučeno lice, a prljava crna garderoba, slična kombinezonu mehaničara, otkrivala je njenu pripadnost iliti uniformu HOS-a[1].
S vremenom i ljudi su se malo opustili, prišli joj, ponudili pomoć (ne znam kako bi joj pomogli), a zatim započeli s pitanjima:
-Jesi li dobro? Hoćeš leći na ovaj mekši dio…?
Molio sam svece samo da mi se ne približava. Molio sam se samo da i mene ne snađe sudbina nekolicine srpske djece za koje se priča da ih je ona poklala. Čak da je jedno dijete velikim bajonetom[2] nabila na vrata. I baš je takvo čudovište moralo završiti sa mnom u prostoriji. Baš mi se, već ionako povećan, strah morao povećati.
Taj dan, ili tu noć, jedva sam zaspao. Ugnijezdio sam se između roditelja, a mlađu sestru Helenu navlačio sam na sebe kao pokrivalo, da se sakrijem, da to ne može doći do mene. Svaki pokret sestre bih osjetio i užasnut se probudio s velikim očima.
Uzrečica U strahu su velike oči je sigurno točna. Moje su oči bile veće od globusa, a moj vid bolji od sokola. Nije mi smetala ni ukočenost moga tijela, ni utrnuti udovi… sve je bilo prihvatljivo, samo da ona ostane u svom dijelu prostorije. I nakon dugog vremena ponovo utonem u san pa se sestra pomakne, nešto promrmlja i ponovi se sve ispočetka.
Sve dok me u jednom trenutku ne probude vrata, a zatim galama.
-Tu je kurva ustaška!
Jedan debeli, mastan, sa smiješnim brčićima i jedan mršavi duge kose i rijetke duge brade, zakoračili su u prostoriju prema njoj. Jedan za kosu, drugi za ruku i prema izlazu. Povukli smo se uza zid, a ona, jadna, bez ispuštanja zvukova, bez pokušaja da se obrani, biva izvedena u smrt.
U nesreći što je odvedoše, sreća je ta što sam sada svjestan da je dan. Prva pomisao, nakon umanjenog straha jer to više nije u prostoriji, je hrana. O, da! Uskoro bismo mogli dobiti jesti. Sama pomisao na hranu i to da će biti uskoro, povećala je moju glad. Povećala je bol u stomaku, za koju sam mislio da je tu zbog straha da me ono ne dohvati.
U prostoriji su se malo odvažili. Ljudi su se uskomešali, glasnije pričaju, više se kreću, a moja sestra Helena neumorno dosađuje mami govoreći:
-Mama, ja sam gladna! Kad ćemo jesti?