Sanja Pilić
Hodam. Hodam. Izvadim ruž, našminkam se. Pored mene zgodan muškarac. Pisac, kaže. Zaokrenem očima.
– Želim biti malograđanka – izjavim. – Uostalom znam da ste pisac.
– Pozivam vas na pivo – pisac se nasmiješi.
– Joj! – zastanem nasred pločnika i izvadim kremu za lice. Otvorim je i namažem njome obraze.
– Nećete me pokolebati. Trudite se biti antipatična. Ali na vas sam bacio oko.
– Hm – iskesim se. – I kad sam simpatična, antipatična sam. Antipatičnost me odmara. Poput joge je.
– Zašto bježite od mene? Pa i vi pišete.
– Reklame… Reklame. To je nešto drugo. Nije misaono.
– Nego kakvo je?
– Dosjetljivo.
– Lakše?
– Sasvim sigurno.
– Vi me, dakle, razumijete? – upita pisac.
– U tome je problem – odgovorih. – Razumijem vas i to je dovoljan razlog za bježanje. Ne želim razumjeti ljude. Onda previše zastajkujem.
– Negdje žurite?
– Ne. Ili možda. U svakom slučaju radije bih bila malograđanka. Želim biti dosadna. I naporna.
Pisac me pogleda. Svojim tankim, duguljastim pjesničkozmijolikim prstima skine naočale s nosa.
– Znate li da cijeli svemir stane u zrno graška? – upita.
– I u običan stih, ako treba – odgovorih. – Svemir je promjenljivog stanja i oblika.
– Teško da ćete se s takvim rečenicama pretvoriti u malograđanku – nasmiješi se. – Bolje bi vam bilo da se udate.
– Ha, tu sam vas čekala!
– Ovaj kafić sasvim je pogodan za vježbanje malograđanštine – doda pisac. – Kada sam vas već zaustavio zaslužujem i nagradu… Pogledajte ove srcolike stolice i vaze s cvijećem…
– Tvrdoglaviji ste od mene – zaključih.
– Od svih. Ali ne i od sebe samog.
– He, he – nasmijah se.
– Želite li biti lovac ili lovina? – upita.
– Lovina. Neodlučna. Grintava. Razmažena.
Pisac je zastao, kao i svaki pisac. Hrabrost mu je retorička, a knjige preopširne i neduhovite. Poslije pedesete stranice počnem se dosađivati na smrt. Moderna vremena. U modernim vremenima nema iznenađenja.
– Svakom nađete manu…
– Da. Prilično malograđanski, zar ne? Ali tuđe mane me ne smetaju, ako je to važno.
– Što želite? Kuću s vrtom?
– To već imam.
– Pedigre?
– I za to sam se pobrinula…
– Što vam onda nedostaje?
– Hmmm…
Pisac me ugura u lokal. Gledamo se poput neprijatelja… Ugodno mi je. Već dugo se nisam s nekim tako gledala. Ustvari, postala sam miroljubiva dosadna baba, iskreno rečeno… Prije mi je bilo važno boriti se za svoje mišljenje, izgledati zanosno i biti zaljubljena. Sad mi je najvažnije da me svi puste na miru.
Otkad sam postala sretna ustanovila sam da ne čeznem biti pametna, lijepa, srdačna, simpatična, posebna, svjetska, zabrinuta, suosjećajna…
– Jeste li gledali moju dramu na kazališnim daskama? – upita me pisac teatralno.
– Jesam – potvrdih. – Svi su se raspričali o njoj. Redatelj vam je dobitna kombinacija. Tip s vezama. Mislim da je to najvažnije za predstavu…
– Ljubomorni ste?
– Ne – odgovorih. Znala sam da mi ne vjeruje. – Sve mi je to pomalo dosadno. Predstave, kritičari, novinari… U svakom trenutku znaš tko će što napisati i tko je s kime dobar… Nemojte se zanositi. Vratili ste se iz inozemstva. Zanimljivi ste i pokušavate ovdje stvoriti karijeru. Ali nitko vas ne treba. Dobro je da ste zgodni.
– Ni vi niste za baciti.
– Svejedno mi je… – rekoh.
– Znate li kuhati? – upita me.
– Zar sam na testiranju?
Pisac kimne glavom.
– Možda bismo mogli biti dobar par. Tražim partnericu.
– Ali ja vam se ne divim. Nađite dvadesetogodišnjakinju…
– Umoran sam – odgovori pisac. Ponovno nabije naočale na oči. – Zbilja sam umoran. Ne znam živjeti u zajedništvu. Htio bih izmisliti drugo postojanje… Nakon toliko godina avangardnog pristupa stvarnosti i ja bih rado iskusio neki vid malograđanštine…
– Nedostaje vam obična žena, a ne više imaginarna umjetnica koja puši kao Turčin, pije kao smuk i mijenja ljubavnike… Ovo je samo prolazna faza, mala depresija. Savjetujem vam da se spetljate s nekom klinkom. Vi ovisite o mišljenju drugih. Ili nađite profesoricu koja će vas uzdržavati…
– Zločesti ste.
– Nisam. Možda samo govorim što mi je na jeziku. Zašto ste mene izabrali kao moguću partnericu? Ne volim se brinuti o drugima.
– Postojani ste. Niste histerični. Stanujete u mom kvartu…
– Zapravo vi u mom, he, he…
Pisac se nasmiješio. Pisci se rijetko smiješe (pogotovo oni koji se već smatraju klasicima).
– Da. Imate jezičinu, ali ste ženstveni.
Učinilo mi se da ću proplakati. Kao da čitam Coelha. Emocije i nasječeni luk.
– Da, zadovoljna sam sa sobom. Ali ne volim kuhati. Ipak, volim red i slavim Uskrs. Pišem čestitke ostarjelim tetkama. Ljubomorna sam i isključiva.
– Što kažete na moj prijedlog?
– Kakav prijedlog?
– Da sutra odemo u kino. Zatim na Sljeme. Potom u moj stan. Ili u vaš. Osjećam se usamljeno. Vi ste okej.
– I vaši prijatelji bi mogli biti zadovoljni sa mnom?
– Kakve veze oni imaju?
– Ovisite o njihovu mišljenju…
– Joj, previše umno razgovaramo – pisac se ponovno nasmiješi. – Tako nećemo iskusiti malograđanštinu…
Otpih sok.
Djeca su odrasla.
Psa nemam. Mom samotničkom i ekskluzivnom načinu života dobro bi došao neki začin. Bože, zar je moguće da sam nekoć bila zaljubljiva? Zar je moguće? Nije moguće. Prijateljica Martina istetovirala je ime zaručnika na stražnjicu. Na već ocvalu stražnjicu, molim lijepo. Nisam s njom razgovarala sedam dana i preporučila sam joj psihijatra. Druga je plakala danima kad ju je muž napustio. Ostala sam zblenuta. Gdje sam pogubila svoju romantičnu prirodu?
Estrogen se istopio.
Bljak.
– Možemo pokušati – rekne pisac razložno. – Sljeme. Mogli bismo pokušati sa Sljemenom.
– Da?
– Nemam kondicije. Lijena sam. Imam trbuh. Nikada nisam imala trbuh. Zato bih preskočila stan. I moj i vaš.
– Bojite se?
– Lijena sam. Zadovoljna sobom. U tome ima neke neopisive i bezobrazne opuštenosti, gotovo gadljive ravnodušnosti i lošeg odgoja.
– Kako to mislite?
– Dobro ste odgojeni samo dok želite da vas mnogi vole… Kad se nasitite ljubavi postanete bahati… Frustracija je pokretačka snaga… Nisam dovoljno frustrirana, može se reći… Sve je dobro. Tu nedostaje inspiracije… Inspiracija, ah previše pričam…
– Da. Otkad mi je izvedena predstava u kazalištu osjećam se jezivo. Želje su mi se ispunile, pa ipak… Htio sam da me hvale, prevode, cijene… Sve sam to postigao. A osjećam se kao da me je netko raspalio maljem po glavi…
– To je zato što ste pisac. Pisci se ne znaju veseliti. Veselje vam je previše trivijalno. Postoji pisac koji se bavi kuhanjem, e tu već vidim nekakvu radost… Možda biste trebali naći kakav hobi?
– Ha, a ni vi niste gospođa Veselić.
– Istina je, ali to me ne smeta. Osim katkada. Pomalo.
Gledali smo se poput dva stara jarca koji ne znaju što će sa sobom. Okej, ja sam zapravo bila jarica.
Ne carica.
Jer vi to zaslužujete zapištalo mi je u glavi.
– Znate, u istoj smo gabuli – priznala sam. – Zove se kriza srednjih godina, ali mi bismo je drukčije nazvali s obzirom da se smatramo intelektualnim bićima. Prostački jednostavno izrečene istine upozoravaju nas da nikakva retorika ne može zaustaviti vrijeme koje prolazi, a još tako petparački zvuče…
– Volite li bakalar? Što jedete?
– Svežder sam. Nemam predrasuda prema nijednom jelu. Otvorena sam prema hrani, iako izbjegavam muvanje oko štednjaka…
– Ljubav dolazi kroz želudac – rekne pisac. – Znate, roditeljski dom bio mi je inspiracija za tri romana…
– I?
– Sve sam napisao… Svoj život sam iskoristio i prežvakao do maksimuma. Više nemam o čemu lamentirati…
– Čini vam se – rekoh. – Nedostaje vam inspiracije… Potrošili ste resurse. Treba vas pognojiti i opet ćete stvarati…
– Aha…
– Izlovili ste previše riba u akvatoriju. Ali… – zaklepetala sam kao da nikada neću prestati. Postala sam brbljava.
– Mogli bismo na Sljeme, zar ne? Na neki način već ste pristali…
Pogledah čovjeka. Poludio je. I ja sam poludjela. Čovjek nije imao zastrašujuće skupi sat na ruci, a nije se ni ogledavao za mladim djevojkama u tajicama. Nije još počeo pisati kolumne u novinama. Možda ipak ima šanse za nas dvoje, he, he?
– Dajte mi broj mobitela?
Dala sam mu praveći se da oklijevam. Prvi sastanci su poput dobrih reklama, pomalo neočekivani.
– Potrudit ću se da postanete malograđanka – rekao je.
– Neće biti teško, na dobrom sam putu – nasmiješih se.
Bože, nekoć sam s muškarcima razgovarala o Joycu, Rahmanjinova i teoriji postanka Svemira, a sada…
– Nazvat ću vas navečer da se dogovorimo.
– Okej.
Rastali smo se.
Srednje godine.
Osjećala sam se kao dinosaurus, a tako i hodala. Tenkovski, zamahujući repom. Zašto je ljubav koju sam osjećala prema sebi došla prekasno? Bilo bi pametno vidjeti se s tipom, imati nekoga.
Mislila sam to zbog drugih.
Puno misli mislila sam zbog drugih.
Samoća mi je bila dovoljna za savršen život. Ali oni su tvrdili drugačije. Znala sam da je sve marketing, od davnina, iz spiljskih vremena Altamire, a opet…
Čovjek nije otok.
Čovjek nije otok. Ma, tko to kaže? John Donne, pisac, znala sam.
Zato ću sutra ipak na Sljeme!