tekst: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević ...foto album ispod teksta
Putujemo u Bosnu! Naša župa Osekovo, hodočasti Svetom Ivi u Podmilačje, 23. i 24. 06. 2012. A, 24.06. je rođendan svetog Ivana Krstitelja, jedan rijedak, koji se slavi od svetaca.
Sa župnikom Nedjeljkom Piškovičem, nas 50-ak, putujemo put Bosne. Autobusom prema Slavonskom Brodu, i kod Okučana, i Stare Gradiške, skrećemo za Banja Luku. 47 km do Banja Luke. Sa desne strane planina Kozara. Prelazimo Savu, sa njezinim adama.
Čim smo sjeli u bus, počela je pjesma “Čuj nas majko”, odmah se sjetim te pjesme iz Svete zemlje, na grobu majke Marije. Redaju se pjesme. Nama, mužu i meni je to prvo putovanje u Bosnu, odnosno, bila sam davno na sarajevskoj Baščaršiji u vrijeme maturalca za Dubrovnik.
Niže se pjesme “Sred te se pećine” i “Marijo, Marijo” …
Nakon toga slijedi mali govor.
Prvo ćemo u “Trapistički samostan” u Banja Luku, pa u katedralu. Fra Grgić je iz Slavonije. Trapist je.
Trapisti su najstroži red, svećenstva. Ustaju rano, u 3 sata, ležu kasno, u 22:30. Sedam puta na dan imaju molitve. Puno rade, odnosno rade sve.
Prvi Trapisti su došli iz Austrije u 17. stoljeću. Njih šestero. 1925 je rađena crkva, koja je 1969 u potresu uništena. Trapisti su se toliko obnovili i obogatili, da su imali sve pod sobom i svoje. Školu, štampariju, mlin, gimnaziju, tehnološki fakultet, struju, centralu …
Dolaskom komunista na vlast, 1945.g. sve im je oduzeto. Trapisti žive, po redu oca Bernarda. Kako se zovu Trapisti, rade i sir naziva”Trapist” po tajnom receptu iz Francuske?
U njihovoj župi ima 165 župljana, jedno dijete išlo je na pričest ove godine. Jedna gospođa vodi zbor i svira orgulje već 71 g. Nasljednika nema.
Pokazali su nam sakristiju svu od drvete, ručni rad, od 1927 godine. Ladice koje čuvaju spise pomno se njeguju samo krpicom. Misnice, koje vise u ormaru ne napadaju moljci, jer su ispod njih rukoveti trava i bilja.
Dalje smo krenuli put Jajca i svratili do katedrale sv. Bonaventure u Banja Luci, gdje je sjedište Banjalučke biskupije. Tu smo se upoznali s povješću crkve i posjetili grob svetog Ivana Merza. To je posjetio i sveti otac Papa Ivan Pavao II, 2003. kad je pohodio katolike u Bosni i Hercegovini.
Nastavljamo put pored živahnog, zelenog Vrbasa uz molitvu krunice.
Stižemo do Jajca, gdje slijedi odmor pored slapova Plive. Kava je bila izvrsna.
Vraćamo se u Podmilačje i pripremamo za sv. misu; Potpuno nenadano, susrećemo se sa starom poznanicom iz Berlina -sestrom Krešimirom, s kojom se nismo vidjeli skoro 30 godina. Koliko je vremena prošlo, jedva smo se prepoznali. Onda su proradile emocije.
Malo zatim susrećemo i sestru Nikolinu iz Berlina. Od sestara smo zamoljeni, da prenesemo lijepe pozdrave u Berlin, svima koji ih poznaju. Eto! Prenosimo!
Slijedila je sveta misa, koju je s puno nadahnuća predvodio kardinal Puljić.
Naš župnik vlč. Nedeljko Pišković sudjelovao je u koncelebraciji svete mise.
Zatekao nas je mrak, a mi put Sarajeva. Htjeli smo navratiti na kavu kod Breljakovih :), ali ne bijahu kod kuće.
Nije nam ništa drugo preostalo, nego da se smjestimo u katoličkom internatu. A kavu ćemo popiti drugom prilikom.Kratka noć, drugi dan smo razgledali grad. A potom smo navratili u samostan Karmel. Dobio je naziv po brdu Karmel, kojeg sam posjetila u Svetoj zemlji.
Nastavljamo put do crkve Gospe od Stupa, gdje smo sa ostalim vjernicima iz Sarajeva slavili svetu misu u prigodi blagdana svetog Ive.
Sa nama su putovale dvije sestre sa muževima iz našeg sela, a one su rodom iz Sarajeva, gdje žive još druge dvije sestre – koje su nas fantastično ugostile i počastile sarajevskim čevapima – uh, što smo meračili, a potom se i zapjevalo.
Slijedio je obilazak Bašćaršije. Kako su se ćevapi “zapalili” i bilo je jako vruće-valjalo bi popiti pivo, ali na Bašćaršiji nema alkohola. Htjedosmo se malo rashladiti, ali nebi sreće.
Što nam drugo preostade, već potražiti rashlađenje na nekoj od česmi.
Usput smo navratili do Svetišta svetog Ante na Bistriku. Tamo smo se upoznali sa životom i radom za vrijeme rata i poraća. Svugdje su još vidljivi ožiljci ratom napaćenog grada.
Svatko tko dođe u Sarajevo, a ne ode do vrela Bosne, nije bio u Sarajevu. Pa nismo ni mi htjeli iznevjeriti taj običaj.
Mene je Bosna impresionirala, svojim ljepotom, čistoćom i prirodom. Takova ljepota se ne vidi često. Oduševljena sam i pitam se – zašto je ostavljena i opustošena.
Podno Jahorine, Bjelašnice i Trebevića stigao nas je suton, koji je svojim crvenilom zagrlio Bosnu i nježnim poljupcem uveo u sladak san.
Nastavljamo vožnju, prema Slavonskom Brodu, dok nam noćna tama skriva stravu prohujalog rata na hrvatskom području Bosanske Posavine.
Stigavši u Slavonski Brod, sjetih se naših Brođana iz Berlina. E, što bi oni dali, da su sada tu?
Evo, završi jedno divno hodočašće u jednu prekrasnu zemlju.