…KOJI ŽELI POBJEĆI NEGDJE ...2. dio
…Dakle, i ti si u bijegu – u bijegu od svojih najdražih. Da nije tako, bilo bi više prisnosti među vama, zar ne?
Ti, i kad si kod kuće, bježiš u zonu virtualno-medijske sigurnosti, podsvjesno pokušavajući naći lijek za svoje neutaženo srce. No, kako te ni to ne čini ispunjenim, daješ sebi pojednostavjen odgovor – da je problem u količini, pa nastavljaš dalje produbljivati svoju neutaženost povećanim konzumiranjem virtualnih sadržaja.
Zbog toga, naravno, ne izgledaš niti malo sretniji. Naprotiv. Izgledaš kao iznuren i iscrpljen čovjek koji odaje apatičnost i umjerenu tjeskobu. Izgledaš kao čovjek koji se negdje na putu zagubio izgubivši volju za nekom većom promjenom, a, dakako, i za suočivanje sa samim sobom. To i jest najveći problem. No, o tome ću ti reći nekoliko riječi na koncu ovog pisma.
U bjegove mogu sasvim lako pripadati i drugi, manje ili više uočljivi, načini. Da navedem, tek ukratko, još samo neke.
Na primjer, idoliziranje djece je jedan od ponajvećih bjegova od sebe. Svi kojima je dijete u centru posvemašnje pozornosti tako da im je to glavni smisao življenja – nalaze se u situaciji da sva zbivanja u svezi njihova djeteta oblikuju njihovo raspoloženje, stavove, kretanja, odluke…
Naime, podređenost, a često i podilaženje djetetovim potrebama i zahtjevima, govori upravo u prilog tome da se čovjek mora nekome ili nečemu klanjati. Predmet, objekt ili subjekt tog klanjanja trebao bi im biti onaj ključni faktor koji donosi zadovoljstvo i sreću. No, kad taj subjekt, na primjer, postane nestašniji od željenog, kad se počne kvariti ili kad, jednostavno, (naraste i) ode, nastupa golema frustracija, u nekim slučajevima i ozbiljna depresija.
Nadalje, bijeg jest i žaljenje i kukanje nad svojom vlastitom sudbinom. Motiv za takvo ponašanje je (najčešće) svjesno ili podsvjesno izazivanje pozornosti i suosjećanja koje čovjeku treba i zbog kojeg se potom može osjećati bolje, ispunjenije. No, to što će to potrajati tek kratko, čovjek lako nadoknadi novim žalopojkama, pomoću kojih pozornost opet usredotočuje na samoga sebe. To se zove žalopojni krug.
Sličan tom bijegu jest i bijeg koji se postiže kontinuiranom pričom o zdravlju. Mislim na tjelesno zdravlje. I to najčešće o tegobama, operacijama, bolovima, pregledima itd. Ljudi se često međusobno natječu tko ima veći zdravstveni problem. Time nastoje na sebe privući još veće suosjećanje što im, kao, pomaže nahraniti dušu potrebnim sadržajem.
Također, držim bijegom upadljivo hihotanje ili cerekanje u društvu, a to nije rijetka pojava. Naime, svaka osoba koja u društvu, pri imalo ozbiljnijem razgovoru minira priču svojim šaljivim doskočicama, jest osoba koja zapravo odaje nemir, čak i svjestan otpor prema dubljem promišljanju.
Razlog tomu je ponajviše strah od nečega. Od nečega na što bi je neka priča mogla podsjetiti ili prozvati. Od nečeg što bi, lako moguće, tražilo i osobnu odgovornost spram teme o kojoj je riječ. I tu se radi o klasičnom bježanju od samoga sebe, od odgovornosti i od još mnogo toga.
Uz bok upravo opisanom bijegu stoji i bijeg koji se očituje kroz redovito tračanje i ogovaranje drugih. Naime, umanjivanje drugoga jest ponajbolji podsvjestan način da bi se sebe prikazalo kao boljim i superiornijim. Spomenuti bijeg je jedan od najjednostavnijih načina da se čovjek osjeća dobro a da nije niti mrdnuo prstom. Tek malo jezikom.
Netko će, nadalje, reći da nema ništa loše u tome ako čovjek učestalo ide u shopping kako bi kupio nešto što će mu podignuti raspoloženje. Kažeš: ”Ma, pusti čovjeka neka ide gdje hoće. Ako će se tako bolje osjećati, onda je to to. Ne
treba tu mnogo filozofirati.”
No, ako zastaneš i promisliš malo, uviđaš li da on time samo prekriva, negira i zavarava onaj pravi problem zbog kojeg je i dospio u to stanje nezadovoljstva?
Eh, kad bi se problemi mogli riješiti kupnjom nekog proizvoda, po mogućnosti s nekom poznatom markom.
Očito se i ovdje radi o bijegu od suočivanja s istinskim problemom. Znam, netko će, s druge strane, reći da on(a) nema nikakvih problema i da u shopping ide samo zato jer mu(joj) je dosadno. Ali, i takav stav potvrđuje da je čovjeku potrebno nešto što bi uistinu ispunilo njegovo srce. Jer što kad ponestane novca?
I što s onima koji niti približno nemaju koliko bi im trebalo da bi zadovoljili svoju dušu? Ah, da, mnogi od njih odlaze tek u ”očni shopping” jer je i upijanje na daljinu bolje od ničega.
Mnogi ljudi misle da će procvjetati kada odu na skijanje ili na ljetovanje koje su dugo čekali i za koje su se dugo pripremali, a čemu su dosta toga podredili. Sama postavka je već pogrješna.
Vidi, zar nije nelogično da se odrastao čovjek toliko dugo priprema za desetodnevno daleko (i egzotično) putovanje, a da toliku pozornost, odricanje i pripremu ne učini spram svih ostalih dana u godini?
Za nekoliko tjedana će surova svakidašnjica prekriti ono emotivno i divno ozračje s kojim se taj isti čovjek vratio s putovanja.
Naravno, u slučaju da se tamo negdje nije razbolio, da je tamo negdje bilo lijepo vrijeme, da mu nitko nije ništa ukrao, da tamo nije buknula neki narodna pobuna, da nije došao kakav virus ili tsunami, da se nije posvađao sa svojom djevojkom ili ženom već prvog dana, da se zrakoplov nije previše tresao na početku ili na kraju putovanja itd.
Stavljanje spomenuta skijanja, ili ljetovanja, u fokus osobne sreće za ovu godinu sigurna je karta za razočaranje. Ne mogu čovjeka ispuniti jedno ili dva putovanja tijekom godine. Da, znam, može ako ga ni za što i ni za kog drugoga nije osobito briga. A život, zajedno sa svim ljudima kojima si okružen, donosi prije ili kasnije svoje izazove koji se ne mogu prevladati snagom odsutnosti i nebrige već snagom nazočne brižnosti.
Različiti oblici perfekcionizma posebna su priča. Odnose se na vlastite ili tuđe.
Naime, uopće nije važno o kojem se perfekcionizmu radi. To može biti nastojanje oko savršenog izgleda, nastojanje oko savršenog roditeljstva, oko savršene glume, oko savršene slike u javnosti, oko savršene čistoće u kući, oko savršenog automobila itd.
Uz rame takvim nastojanjima jesu i perfekcionistička očekivanja. Savršenstvo se, na primjer, očekuje od žene ili muža, od djeteta, od prijatelja, od majke i oca, od šefa na poslu, od voljenog kluba, od cjelokupnog društva. Možda ne toliko na razini razuma, ali na praktičnoj – svakako da.
Čovjek u svojoj dubini jednostavno teži nečem perfektnom, bilo u sebi ili izvan sebe. Pritom je vrlo domišljat u svom predanom nastojanju da ga neko od (ne)spomenutih savršenstava ispuni i tako učini sretnim. On će nastojati, ako ne može drukčije, savršenstvo (podsvjesno) pripisati čak i nekom svom hobiju kojim se bavi (stolni nogomet, košarka, kuglanje, boćanje, stolni tenis, pikado, biciklizam, skupljanje starih maraka ili salveta… ). To može biti čak i omiljena serija čija se niti jedna epizoda ne smije preskočiti.
No, što kad se jednom ispostavi da i nisi tako (dugo) savršen kao što si mislio? Što kad se ispostavi da drugi nisu tako dugo savršeni kao što si mislio i htio da jesu? Što kad ti tvoj hobi iznenada dosadi? Što kad ti i omiljena serija prestane nakon 125 epizoda? Znam, doći će druga, ali i u toj ćeš opet živjeti tuđe živote umjesto svoga. I tako ti život prolazi uvijek u nekom bijegu od stvarnosti. Od sebe samoga i …
Na koncu, da ipak kažem poantu svega navedenog. Naime, čovjeku ne može ništa od gore spomenutog ispuniti onu duboku čežnju u srcu koja traga za istinskim, trajnim i neprolaznim mjestom na kojemu bi se osjećao pronađenim. I na kojemu bi zaista i bio pronađen, a ne vječiti bjegunac.
Kažu da se čovjek treba zadovoljiti malim stvarima. Da ga trebaju ispunjivati sitnice. Ne bih se složio. Čovjeka ne mogu zadovoljiti male stvari jer je čovjekova unutarnja potreba velika, čak golema. Izazov života je toliko velik da mu pristaje jedino – veliki odgovor! Mrvice nisu predviđene za ljude, već za mrave. Za ljude je predviđena obilnija hrana.
Čovjekova čežnja za savršenstvom nije slučajna. Ona je, duboko vjerujem, otisak onoga što je vladalo još na početku, kada je čovjek bio stvoren. Kada je, iz ljubavi, slušao savršenog Boga s kojim je bio i u savršenom odnosu.
No, nakon pada, morao je otići s tog mjesta. Ne zato što je učinio nešto što nije smio, već zato što se nije pokajao za to. Cijena je bila – gubitak punine. Punine ljubavi, mira, sreće.
Čini se da cijela ljudska povijest pokazuje tek jednu činjenicu: ljudsko nastojanje da svojim snagama i sposobnostima (a bez Boga) dosegne nešto više i bolje za sebe. Sve zato da bi bio važnijim, najvažnijim i, kad bi to i bilo moguće, savršenim na određenom mjestu i u određenom kontekstu.
No, to nitko nije uspio postići. Nikome nije moguć ni trajni bijeg od samoga Boga koji jedini može ispuniti ono što je čovjek davno izgubio. Onaj prostor u srcu koji je predviđen samo za Njega.
Ako je to tako, a vjerujem da jest, onda su zbilja uzaludni svi pokušaji da se postigne životno zadovoljstvo bez samog Stvoritelja tog istog života. Stoga, ako je Bog ljubav, a vjerujem da jest, onda je Njemu iznad svega važno dotaknuti ljudsku dušu – kako bi zastala, osvrnula se i razmislila o svemu što joj se događa.
Znakovi, riječi, nutarnja stanja i previranja, događaji, razočaranja u sebe i druge – tek je dio Božjeg pokušaja da skrene čovjekov fokus sa zemaljskog na nebesko. Najprije na Njega samog.
Ako je Bog stvaran i trajan, a vjerujem da jest, onda jedino s Njim i u Njemu čovjek ne mora nigdje bježati, a niti se tako tjeskobno propinjati da bi postigao ono što mu, gle, i ne može donijeti trajno ispunjenje.
Zato su, rekoh već, i razočaranja u bilo kojoj dobi života, zlatne i često presudne karike u procesu pomirenja s Onim koji nas je s razlogom stvorio. Ne da bismo životarili i valjali se u ispraznim i lijepo skrojenim pokušajima ostvarivanja sebe samih kroz kojekakve (ne)vidljive i nepotrebne perfekcionizme, već hodali slobodno i uspravno po zemaljskoj grudi na koju nas je postavio.
Tek tako neke od malih, sitnih stvari imaju svoje mjesto u našim životima dok još boravimo pod ovim suncem. To je onda mjesto koje ne pokušava uzeti primat Onome koji se nastanio u srcu i koji potom, tijekom vremena, natapa svojom vodom sve pore i područja našega života.
Čovjek, eto, nije stvoren da bježi i da se skriva od nečega ili nekoga. Stvoren je za živi odnos s Bogom kako bi bio u stanju razumjeti i sebe i drugoga. Kako bi bio u stanju razumjeti svoju ulogu na ovom svijetu, svoje slabosti, svoj grijeh… Kako bi bio u stanju ne očekivati od drugoga ono što mu zapravo jedino Bog može dati ili učiniti.
Kako bi bio u stanju voljeti bolje, kako bi imao više strpljenja, kako bi bio zadovoljan onim što ima, kako bi govorio riječi koje izgrađuju, kako bi podnio nepravdu bez osvete, kako bi bio odvažan i hrabar u najtežim trenutcima, kako bi mogao oprostiti i tražiti oprost.
Eto, prijatelju, ti sada zastani ako imaš poticaj za to. Zastani i ako ga nemaš, ali barem slutiš da ove misli nisu za odbacivanje, ostavljanje po strani.
Zastani i prestani bježati. Zastani pred Bogom i priznaj mu da si bio čovjek u bijegu koji je pokušavao živjeti svoj život ne mareći za Njega.
Zastani i reci mu da bez Njega ne možeš i ne želiš dalje. Da si slab, grješan i da želiš da On postane tvoj Mir, tvoj Put i tvoja Ljubav. On će već pronaći način da dopre do tebe kako bi ti u svome srcu znao da je ovo što ti pišem – istina.