SVJEDOK LAZAROVOG USKRSNUĆA
(Ivan 11:1-44)
‘Rekavši to, povika iza glasa: ‘Lazare, izlazi!..
I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima…’
piše: Dražen Radman
Bijah među onima
Što dođoše vidjeti
Dv’je sestre u suzama
Zbog brata umrloga
Tam’ dođoh rad’ utjehe
Što bješe im potrebna
Sred tuge im goleme
Zbog brata im voljena
Utučene šaptale su
Gledajuć jedna drugu
Samo da je bio tu
Da bar On je bio tu
Prođe tako dan dva
Tri i skoro četvrti
I baš kad se upitah
Ima li lijeka smrti
Čudan neki žamor čuh
Ljude vidjeh pred kućom
Koji gle potrčahu
Tom čovjeku u bijelom
Prva Marta dohita
U susret mu jecajuć
Da si barem bio tu
Da si bar ti bio tu
Odvrati pamtim dobro
Uskrsnuće život sam
Vjeruješ li ovo
Vjeruješ li ovo
Marta na koljenima
Gledajuć ga u oči
Kaza Ti si Mesija
Ti si trebao doći
I Marija Ga sretne
O da si bio ovdje
Dirnut i On zaplače
Kad narod vidje slomljen…
Tad upita nešto svih
Pa se uskomešano
Uputiše ka špilji
Gdje bje’ grob pokojnikov
Kad stigoše nasta mir
Svak već bijaše napet
Gust zrak glas Mu prelomi
Taj podignite kamen
Ej što on misli sada
Pa taj čovjek iznutra
Danima zaudara
Srce mi gle ubrza’
Sve znah što činio je
Kroz protekle godine
Al’ koji smisao je
Kad taj kamen podigne
Put neba digne oči
Tad vine se molitva
Oče pun silne moći
Makni ta sva kamenja
Kaza to u trenu tom
I za me shvatih moli
Da tvrd kamen srca mog
Nestane poput soli
Lazare van izađi
Povika Isus jako
U tren prestahu plači
Kod svih tužnih mahom
Oči izašle vani
Srca nam u grudima
Gle lupahu bez stanki
Gdje kraj je tim čudima
Kad Lazara ugledah
Da živ živ izlazi
Padoh ja na koljena
I sav počeh grcati
O kako jasno vidjeh
Pokvarenost i zloću
Siromaštvo svo i grijeh
Što činih danju noću
O kako vapih oprost
Što prašinu ja ljubih
I kako vapih milost
Tog što zove iz mrtvih
Kroz bistre oči tada
Još neke ljude vidjeh
Dotaknute baš ko’ ja
U srce gdje bje’ studen
Mir za kog ne znah dotad
Postade mi gle bratom
S njim sjao mi se obraz
I ne ćutjeh se jadno
Lazar skinu povoje
Ne prestajuć gledat u nj
Grleć’ dv’je sestre svoje
Htjede uvijek ostat tu
Još nešto onda shvatih
On zovuć jedno ime
Gle mnoge tada spasi
Odnoseć’ im tvrd kamen
Svojoj se kući se vratih
Laganiji od perja
Znah od tad će me pratit
Riječ s Neba a ne zemlja
Te noći san mi prenu
Poznat sad već blizak glas
Znaš zašto ja ne krenuh
Lazara oživjet’ odmah
Da znam Gospodine
Odgovorih ushićen
Bješe to i zbog mene
Zbog moje trajne sreće
Sutradan ja doznadoh
Glavarima odu ‘špije’
Da im to čudo stvarno
Prodaju gle što prije
Stoga im jer vidješe
Čak pred očima svojim
Živog što mrtav bješe
Još kamen težak stoji
Priča i danas ista
Jedni nađu novi dom
Drugi pak neće Krista
Vole trunut’ u grobu svom