MALI JEZIČNI SAVJETI
Časopis Jezik
Suvremena norma u likovima Mađarska/Madžarska, Mađarica/Madžarica, Mađar/Madžar, mađarski/madžarski dopušta dvostrukosti, što znači da su pravilni i likovi u kojima je đ i likovi u kojima jedž. Prema tomu, koji ćemo lik upotrijebiti ovist će o našem osobnom izboru.
Mađarska ili Madžarska pripada u red tuđih vlastitih imena koja smo odavna primili u svoj jezik i prilagodili ih svomu jezičnomu sustavu. Međutim, kada je riječ o prilagodbi tuđih vlastitih imena, riječ je i o odstupanju od temeljnoga općenitoga normativnoga pravila prema kojemu se tuđa vlastita imena pravopisno ne prilagođuju našemu jeziku, nego se pišu kao u jeziku iz kojega potječu.
Prema tomu pravilu pišemo München, Chicago, Bochum…, ali ipak ne pišemo i ne izgovaramoMagyarország kao što je to u mađarskom, nego pišemo i govorimo Mađarska ili Madžarska.
Slično je i s mnogim drugim zemljopisnim imenima: Austrija,Kina, Norveška, Španjolska, Beč, Budimpešta, Pečuh, Rim… Sva se ta zemljopisna imena izgovaraju i pišu drukčije u svom jeziku, a drukčije u našem. Tomu je tako jer je prilagodba navedenih tuđih zemljopisnih imena u našem jeziku nastala odavna, a ponajprije zbog dugotrajnih političkih, gospodarstvenih ili kulturnih doticaja koji su pripomogli oblikovanju i upotrebnoj postojanosti prilagođenoga oblika.
Od temeljnoga se pravila o izvornom bilježenju tuđih imena posve razložno normativno odstupa baš zbog općeprihvaćenosti i dugogodišnje uporabnosti navedenih zemljopisnih imena. Prije stotinjak je godina prilagodbi bilo i više, primjerice, hrvatsko je ime za Anconu bilo Jakin, za Leipzig –Lipsko, zaMünchen – Monakov, za Dresden – Dražđani, za Regensburg – Rezno..., a danas većina i ne zna za ta imena.
Mađarska, Mađar, mađarski riječi su dobro ukorijenjene u naš jezik i dobro mu tvorbeno prilagođene, a tijekom su se pisane jezične povijesti potvrđivale zabilježene različitim slovopisima. Primjerice, Andrija Kačić Miošić sukladno slovopisu svojega doba, drugoj polovici 18. st., različito ih bilježi: Macxar, maxarski. Na temelju je takve različitosti teže pretpostaviti znače li slova cx, x, c naše suvremeno đ ilidž.
Slovopis je u 19. st. mnogo jednoznačniji pa je u likovima iz 19. st.: Magjarska, Magjar, magjarski lakše zaključiti da slovo gj znači naše suvremeno đ jer se s pomoću slova gj tijekom 19. st. bilježe i riječi u kojima danas sa sigurnošću prepoznajemo naše suvremeno đ: Gjuro, Gjurgjica, Gjurgjevac, angjeo.Osim toga, moguće je prepostaviti da se đ u obliku Magjarska u hrvatskom jeziku razvilo izravno pod utjecajem mađarskoga jezika, jer i sami Mađari izgovaraju đ, pa čak i mekši glas od našega đ. Potvrde su u prilog tomu đ i tijekom 20. st. kada se suvremenim slovopisom bilježi Mađarska.
Međutim, tijekom se 20. st. učvršćuju i oblici Madžarska, Madžar, madžarski, a ti su oblici kao normativni propis po prvi puta zabilježen u Hrvatskom pravopisu Ivana Broza iz 1892. Od toga doba i postoji normativna dvostrukostMađarska/Madžarska, Mađar/Madžar..., što znači da je dvostrukosti sada stotinjak godina, cijelo jedno stoljeće.
U skladu se s navedenim danas općenito smatra da valja dopustiti upotrebu obaju oblika, kako onoga u kojem je đ – Mađarska, tako i onoga u kojem je dž – Madžarska, jer oba imaju dugogodišnju tradiciju u hrvatskoj književnojezičnoj upotrebi.
Savjet napisala: Sanda Ham