RUŠEVINE

piše: Drago Oršić
Prečesto, u životu, gradimo, stvaramo i težimo nečemu, da bi se, kada se krug sudbine zatvori, našli na ruševinama, bilo djela, ljubavi ili prijateljstva. Saznanja, koja stičemo, u takovim trenutcima, mahom su velike ili manje velike, katastrofe, ovisno o uloženome sa svoje strane.Veliki nedostatak, bilo Božiji, kako to mi vjernici kažemo, ili  prirodni, kako agnostici vele, je taj što ne možemo vidjeti dušu, jer tada bi i oni najtvrđi vidjeli sve moguće ožiljke na njoj, koje sakupismo kroz život.

Nekada su to ožiljci koje nam nanose, bilo svojom voljom, ili jednostavno nemarnošću, za nas tada vrlo bliske osobe, osobe koje smo voljeli i bili spremni za njih, kako se kaže, i ruku u vatru staviti.

No, rezimirajući, s jedne veće vremenske distance, nailazimo na izvjesnu klasifikaciju ožiljaka, pa ih onda i stavljamo u, već za to, pripremljene ladice u našoj duši.

Sve polazi već od najranije dobi, već onda kada roditelji ponekad nemaju razumijevanje za nešto što se nama tada čini najboljim. Iako nam život,  vrlo brzo dokaže kako ipak nismo bili u pravu, taj ožiljak ipak zadržimo. U pubertetu su to mahom prve ljubavi a onda i velika razočaranja. Kada se ljubavna vrpca prekine ostaje osjećaj i misljenje kako se ta ljubav nikada neće zaboraviti. No i tu nas život brzo razuvjeri.

No, što životna dob biva starija i ožiljci koje nam na dušu nanose, bilo bliske ili manje bliske osobe, bivaju sve veći i dublji. Ponekada je bol manja, a nekada se desi da …kako se zna reći …i duša do dna zaboli.

Na neke, nanesene nam boli, gledamo kao na nešto, što se i moglo očekivati, pa ni naša reakcija nije jaka, no ipak nas, kao po pravilu iznenadi, a svaka spoznaja je bolna.

Dok sam radio na jednom bolničkom odjelu, upoznao sam jedan bračni par, vrlo mlad i simpatičan. Ona je bila medicinska sestra, a on je tada studirao medicinu. I, kako se neke stvari jednostavno dese, tako su i oni, još kao mladić i djevojka dobili bebu. Kako bi zadovoljili običaje i taštinu svojih roditelja, vjenčali su se.

Jesu li to učinili iz ljubavi, ili stjecajem okolnosti i situacije u kojoj su se našli, ne znam, ali sve se činilo se kao potpuno normalno. Ona bi radila, bilo u dopodnevnoj smjeni ili poslije podne, već kako bi uskladila raspored s predavanjima svojega supruga, a divna stvar je bila što joj je odjel mogao izlaziti u susret, jer liberalno se usklađivao rad smjena, već prema dogovoru.

Pošto je odjel imao i noćnu smjenu, tu su onda dežurali i studenti medicine, jer to se klinici više isplatilo, naravno financijski. Tako je i njen suprug kroz noćne službe zarađivao i doprinosio zajedničkome budžetu.

Pošto su stanovali u istom kvartu kao i ja, uvijek kada bi odlazili kod njegovih ili njenih roditelja, na nekoliko dana, zamolili bi da im ja zalijevam cvijeće, pa smo na taj način i postali bliskiji.

Odjel je često znao organizirati izlaske na večere, jer taj običaj je vladao na cijeloj klinici, a na taj način, kroz privatno druženje, izbjegavali su se razni nesporazumi i razmirice kojih inače ima u svim radnim sredinama. Izbjegavali smo na takvima izlascima pričati o poslu, pa smo mahom razgovarali o privatnim stvarima, i mogu reći da je svatko od nas rado išao na takve izlaske.

Jednom prilikom, valjda stjecajem okolnosti, sjedeći na mjestu do mene, razgovarali smo o svemu, a ona mi je nekako bila zabrinuta.  Upitah ju dali se nešta desilo, jer takvu je nisam poznavao. Prvo je nijekala, a onda, malo po malo, počela mi je pričati o svojim osobnim strahovima i razmišljanjima.

Negdje u dubini duše, mučila ju je neizvjesnost, što će se desiti kada on diplomira i postane dr. …kako će ići dalje njihov život.

U početku nisam shvatio njene strahove, jer nisam mogao vjerovati, da će on, pošto diplomira i postane „dr.“, moći zaboraviti sve to, čega se ona odrekla, i njenu žrtvu, kako bi on postao netko. Nije mi to nikako moglo ući u glavu. No razmislivši malo podrobnije, došao sam do zaključka da ga ona ipak bolje poznaje od mene. Neko vrijeme sam dosta intenzivno o tome razmišljao, ali ni po čemu nisam mogao zaključiti u kojem smjeru će njihov brak krenuti.

I kako to u životu često biva, naši putevi su se razišli. Ja sam napustio radno mjesto u klinici i presao raditi u drugu firmu, a i mjesto stanovanja sam promijenio. Prolazile su godine, i nisam viđao nikoga iz tog starog  društva, a i ono malo kontakata, što su postojali, prekinuše se vremenom jer to je staro pravilo …ako kontakte ne njeguješ, oni ugibaju, i nestaju, kao da ih nikada nije ni bilo.

Prošlo je od tada skoro dvadeset godina, kad se igrom slučaja obreh ponovo u starom kraju. No, nije to više bio onaj kvart koji sam napustio. Puno novih zgrada se izgradilo, čak su i tokovi pojedinih ulica promijenjeni. Stare trgovine, nosile su sada imena novih vlasnika, a kafići i lokali, ili su bili preuređeni ili su služili drugoj namjeni.

Šetao sam tako, i promatrao, a u sebi često, nečujno komentirao, ovo ili ono, što upravo vidjeh, i pokušavao se sjetiti, kako je to prije izgledalo. Vec su me i noge zaboljele, pa se odlučih sjesti u jednu bašču, pod suncobran, sada jedine slastičarnice, gdje su uvijek imali dobar sladoled.

I dok sam prebirao po karti, tražeći što ću naručiti, primjetih da me gospođa, u društvu jednoga mladića, pomalo upadno promatra. Pogledavši joj u lice, malo podrobnije, odvrtih u glavi film i dođoh do spoznaje da bi to mogla biti samo ta osoba, žena koju sam svojedobno poznavao s posla. Pozvah ju imenom, i po njenom osmijehu zaključih da je to ona.

I ona je mene prepoznala, ali nije bila sasvim sigurna, jer prošlo je ipak preko dvadeset godina. Predstavila mi je mladog gospodina, studenta medicine, njenog sina. Ja sam ga znao tek kao malu bebu i poslije kao klinca od par godina. Sličio je dosta na oca, a naročito kada bi se nasmiješio, što joj odmah i rekoh. Upitah za njega …

Valjda nikada neću zaboraviti njen pogled, jer u njemu bijaše sve ocrtano …žalost, tuga, razočaranje, prezir …Taman kada je zaustila da mi kaže:- On je …prekidoh je jer sve sam shvatio.

Otišao sam, a da ništa nisam ni naručio.Nije mi bilo niti do sladoleda, niti do ičega. Pomisao na njihov život i razočaranje koje je ona doživjela, bilo mi je dovoljno za taj dan.

Jedino što  se upitah …i pitam i danas …zna li taj čovjek koji je ožiljak ostavio na njenoj duši? I koliko je dubok? A tek na duši svojega sina?