piše: Žarko Delač
Nedavno završeno europsko nogometno prvenstvo ponovno je pokazalo kako je nogomet više od igra i sporta. Ples milijuna eura i zarada koju organizatorima donose moderni gladijatori vezala je uz ovaj biznis veliki broj svjetskih bogataša. Mrvice, iako je riječ o milijunima, ostaju igračima koji su zaslužni za ovaj cirkus, a spretni poduzetnici i menadžeri gomilaju svoje bogatstvo.
Zbog toga danas o sportu i osobito nogometu možemo govoriti kao o sportskoj industiji. U svemu tome jednu od ključnih ulogu imaju nogometne asocijacije na svim razinama koje pažljivo balansiraju između interesa sponzora, vlasnika klubova i menadžera. Pokazao je to i izbor novog vodstva Hrvatskog nogometnog saveza.
Unatoč tome o sportskoj strani ove više nego igre sanjaju mnogi navijači i nogometni fanovi. I ne samo oni već i svi ostali od jetsetera do političara koji se rado slikaju sa sportašima. Zbog toga nije ništa neobično da se talijanskim nogometašima prije finalne utakmice pročita pismo predsjednika ili da reprezentacije s ponosom na svojim dresovima ističu grb svoje države.
S druge strane našu nogometnu reprezentaciju određeni domaći dušobriznici osuđuju za nacionalizam, navijače za fašizam, a nogometni savez za anakroni croatizam. Stoga bi tim i takvim idejnim skupinama preporučio da se ugledaju na europsku praksu i podršku koju reprezentativci dobivaju od svojih država i vlada. Osloboditi se trebamo straha i osjećaja manje vrijednosti pri isticanju svojih interesa kako u sportu tako i politici kao i svakodnevnom životu.
Želeći biti veći od pape kod nas se ne može dogoditi slučaj tenisača Karlovića. No u Velikoj Britaniji bez problema se domaćem tenisaču omogući nepravedna pobjeda. Nasuprot tome na ATP turniru u Uamgu pozinicu za turnir organizatori daju Slovencu i Rusu, a ne domaćim mladim igračima. I koje li ironije to opravdavaju ekonomskim razlozima i većim dolaskom turista i navijača iz tih država. Kada ne bi tribine bile (osim u finalu) potpuno prazne još bi u to i povjerovali.
Takvih i sličnih primjera koji samo pokazuju hrvatsku defanzivu, oprez i brigu o tome što će drugi misliti o nama nažalost ima na pretek. Izađimo iz tih okova nakon 21 godine svoje države i počnimo cijeniti sami sebe pa će nas i drugi više cijeniti. To je uspjelo našoj nogometnoj vrsti i zato imaju takve uspjehe. A onima kojima smeta izvođenje pjesme „Lipa li si“ umjesto recimo „Ode radosti“ prije službenih nogometnih utakmica neka se još malo strpe. I neka se vesele mogućnosti kada će moći pod nacionalnost upisati Europljanin kao nekad Jugoslaven.
Srećom zbog drugih europskih naroda i tradicije ovaj utopistički projekt neći uspjeti. Zbog toga su takvi pokušaji domaćih europejaca usmjereni na zatiranje svega nacionalnog osuđeni na propast i bilo bo najbolje da to sami što prije uvide. U tome im u velikoj mjeri mogu pomoći nastupi i sportski rezultati naših vrhunskih sportaša. Jer u sportu nema velikih i malih, bogatih i siromašnih već samo bolje ili lošije pripremljenih sportaša. A na tom smo polju pravi majstori i sportska velesila.
Gdje bi nam bio kraj kada bi sportaše na tom putu slijedili naši političari, znanstvenici i gospodarstvenici. Možda se ipak i u njima probudi nacionalni ponos i dostojanstvo, inat i želja da se na taj način eksponiraju izvan svojih granica. S tom željom ne preostaje nam drugo nego nastaviti svakodnevni život u našoj domovini u očekivanju novih sportskih uspjeha naših sportaša koji nam jedini donose malo radosti u ovim teškim vremenima.