IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Bugojno/ Jeste li se umorili i naputovali, pita nas susjeda …ovdje komšinica …s ne znam više kojeg kata naše bugojanske osmerokatnice, građene tamo s početka osmadesetih godina. Ja upravo bijah na trećoj godini studija kad moja obitelj Kolovrat iz malene kućice u ulici Stjepana Radića preseli u novosagrađene „Lamele“. Prebirem po glavi, trudim se, no imena komšinicina se ne mogu sjetiti, tek, lice mi još poznato. -Jesmo, jesmo, odgovaramo
komunikacije radi.
–E, šta vas briga, sad ste kod kuće, zaključi žena. Ne razumije ona, a nije ni mislila reći ništa loše već utješno, kako taj zaključak i je ono što nas muči …gdje smo to mi kod kuće? I tako svake godine iznova. Naš godišnji odmor sličan je susretu, suočavanju sa samim sobom, psihoanalizi po svim pravilima Freudove metode.
Dobro …bio rat, ranjenih, zarobljenih, ozlijeđenih, mrtvih, nestalih, loše da ne može gore. Na ovim se prostorima ratuje svakih 50 godina, mi stigli eto do Berlina …ali opet dobro …dobro smo, dobro sam kako je nekima drugima, stojim uspravno.
–Ništa mi nije …tako sam svojevremeno odgovarala i na pitanja berlinske psihologinje a ona bi uzvraćala:
–O još i kako vam jeste, svima vama nešto od toga jeste, samo tih trauma još niste svjesni!
I bila je u pravu. Vuku se te traume za nama, za svima, i po više generacija. A kako i ne bi! Tako i svaki godišnji odmor biva uvijek iznova posebno suočavanje s tim traumama. Najprije, dolete brojne uspomene. Do samog se djetinjstva vraćaju misli. Prve noći u rodnom gradu nikad ne prespavam kako valja …Još i nisam stigla obići nekadašnju Štrosmayerovu pa Braće Radića pa Stjepana Radića u kojoj sam odrasla. Danas nosi naziv Hendek.
Bijaše kasna jesen. Mati baš krečila kućicu …jer su to u Bosni nekada skoro pa obavezno radile žene …kad dođe vrijeme porodu. Bratu bile dvije i pol godine. Pa mati požuri gradskim ulicama do Starog porodilišta …tako smo kasnije nazivali žuti zgradu kojoj osta taj naziv “Staro porodilište” i po izgradnji Doma zdravlja. Te zime bilo jako hladno. Veliki snijeg. “Legenda kaže”… pripovjedaše kasnije roditelji …kako novorođenče ..odnosno ja ….skoro nikako ne spava po noći. E, vele moji doma na ove rečenice ….tako nekako je i danas! Pripovijedali dalje roditelji …u deku se stavljalo, ljuljalo i vatru ložilo po svu noć… Pa čim dojenče malo sklopi oči, otac i mati lagano spuste deku …pssst …I ne prođe niti par minuta …plače …opet sve po starom …ljuljaj! Kasnije se pretvori djevojčica u spretno, živahno pa sve mirnije i povučenije stvorenje …u mene.
Eh, kako dobro poznam sve ulice ovog grada. Glavne obrise mu, unatoč brojnim promjenama, još ne oduzeše. S prozora stana na šestom katu gledam na Kalin, Rudinu, Vranicu …planine koje uokviruju lijepu, šumom i rijekom bogatu …barem nekad bilo …Skopaljsku kotlinu, prošetam poznatim ulicama u večernjim satima. Grad promijenio klimu. Toplije je nego nekada. U večernjim satima je po toplini nalik kakvom primorskom gradu. Tek noć svojom svježinom otkrije kako je tu ipak riječ o Bosni.
Skoro polovina stanova u zgradi prazna čeka na svoje vlasnike. Navrate …u ljetno doba, poput nas …oni ili njihova djeca i unuci. Još su žive dvije-tri starije susjede, suputnice pokojne mame s kojom su zajedno u ovoj zgradi i stanu provele ratne godine, velikim dijelom bez grijanja, struje i vode. Sinove im zarobilo na gradskom stadionu a majke ostavilo u hladnim i mračnim stanovima, izložene granatama sa svih strana …
Opet ja. Svako malo u sjećanju skrenem s teme. Moj godišnji dolazak u rodni grad u svom sadržaju ima i nedjeljni odlazak u crkvu svetog Ante Padovanskog. –Odvajanjem od župe Gornji Vakuf, tada Gornje Skoplje, Bugojno postaje kapelanijom 1844. godine pod nazivom Malo selo a župom je proglašeno 1858. godine. Franjevci u Bugojnu djeluju od vremena bosanske samostalnosti. Ima pokazatelja da je u 15. stoljeću u Veseloj straži danas Vesela kod Bugojna postojao franjevački samostan što jasno ukazuje na dugi kontinuitet franjevačke nazočnosti. Gradnja crkve je, kako stoji uklesano u kamenu na pročelju crkve, započela na slavu boga i svetog Ante Podovanskog prigodom srebrnog pira cesara Franje Josifa I i carice Jelisave. 24. travnja 1879. godine 1886. je pokrivena. Crkva ima dimenzije 52 metra puta 54 metra, i uz Tolišku, najveća je u crkva u BiH. Crkva ima tri zvona. 1992. je oštećena pa kasnije obnovljena. Brončani kip svetog Ante koji je u dvorištu crkve, visine 2,75 metara, rad je Ivana Meštovića.
Eto, u ovoj crkvi sam krštena, pričešćena i krizmana. Tu sam počela pjevati kao djevojčica. –E, ja ću opet na kore, kažem suprugu. Poznatih lica još uvijek mogu pronaći. –Mjesta za soprane? Ima, ima! Dobre, neki napjevi su malo drukčiji nego što to pjevamo u Berlinu, recimo kod Svet ili Gospodine, no nije se problem uskladiti. S uživanjem zapjevah s njima “Ljiljane bijeli”. Po završetku mise, časna sestra koja glazbeno prati zbor, veli:- O, to imamo novu pjevačicu! Velim kroz šalu: –Žao mi je, ali nemate, ova pjevačica pripada berlinskom crkvenom zboru!
Uvečer smo na koncertu Hrvatskog kulturnog društva Napredak ispred zgrade Gimnazije. Topla, ugodna noć. Skupilo se prilično ljudi. Pravi užitak. Tamburaški sastav Zlatne žice, gitara, puhački orkestar pa odlična izvorna grupa. Zapamtih njihov zanimljiv napjev: –Kolegice, zapjevajmo glasno, nek se čuje iz Bugojna da smo. Na kraju se i kolo poigralo. Tu ne odoljeh, pa se žurno priključih. –Čekamo mi tebe da nam dođeš!, vele mi žene u narodnoj nošnji, članice izvorne grupe a ja prepoznah u njima i neke članice crkvenog zbora. –Čekajte vi, samo čekajte, odvraćam kroz smijeh …
Mjesto gdje je Napredak imao koncert, središte je grada, njegova jezgra. Ispred gimnazije, nekadašnje je mjesto okupljanja mladih, ulica kojom se do beskraja, po ondašnjem običaju, korziralo. Zgrada tipična izgleda i gradnje po austsrougarskom stilu. Početak njene gradnje je 1900. godine. Završena je 1901. godine. Prvobitna je bila namjenjena za Općinsku zgradu. Kasnije namjene: carska i kraljevska vojna pošta i telegraf, razdjel financijske straže, Čitaonica, Kotarski ured Bugojno, Kasarna. 1924. je bio prvi pokušaj otvaranja Gimnazije. 1945. godine je osnovana Državna realna gimnazija, danas Opća gimnazija.
Takva je povijest bugojanske gimnazije. I koncertom Napretka ispred nje, ući će u povijest. Naime, iako s njene jedne strane u kamenu zajedno stoje tri narodna heroja; Mahmut Bušatlija, Vojin Paleksić i Stipo Đerek, zajednički život još je velika, svakodnevna kušnja. Tko je grad izgubio, osvojio, napustio, raselio, uništio, zaboravio, naselio …vječita su pitanja na koja možete čuti različite odgovore.
–Recite, kako izgledamo Vama sa strane …pita lokalni zlatar. Nas sa strane inače zovu dijasporci …ili tako nekako.U svakom slučaju ne zvuči baš kao kompliment niti naziv od milja već više kao poruga. –Eh, nama sa strane? Nismo mi koji gledamo sa strane uvijek realni. Ostanemo u mislima i osjećanjima u vremenu i svijetu u kojemu smo i iz kojeg smo izišli, otišli, pa daj ti budi realan. Ipak, vidim pomake na bolje. Sviđa mi se kad primjetim znake povećane međusobne tolerancije. Da je moguć nastup Napretka u sred grada. Sviđa mi se kad vidim kako se gradske ulice dotjeruju. Lijepo je urediti vjerske objekte, samo tko će konačno obnoviti ratom urušene zgrade, brojne višekatnice.
Sviđa mi se da se naši Hrvati u gradu ne daju, pjevaju, igraju, drže do svoga. Ne sviđa mi se podjela na naše i njihove kafiće. Al, ajd, nakon onakvog rata za drukčije treba vremena. Sviđa mi se da mlade generacije žive život u duhu vremena. Ne sviđa mi se vidjeti u sred grada sasvim pokrivene žene kojima vire tek dva oka i kraj njih muškarce uređene po uzoru arapskih zemalja. Nekako, ne pripada to Bosni, kao da su tu pali iz nekog drugog vremena, svijeta, prošlosti. Sviđa mi se da stari susjedi drže do starih susjeda i da priajteljstvo opet dobija na cijeni. Ne sviđa mi se da svijet nema radnih mjesta, cvjeta samo trgovina i da većina viri u one iste dijasporce kojima se podsmjehuje.
Sviđa mi se moj grad koji je nekada pripadao nama svima, znao naći pravu mjeru i biti suvremen, jedan od najrazvijenijih u predratno doba. Ne sviđa mi se izjava turskog premijera Erdogana koji kaže:- Alija mi je u bolničkom krevetu kazao: –Ostavljam ti Bosnu u amanet jer Bosna je ostavština Osmanlija. Dakle Bosna i Bošnjaci ostavljeni su nama Turcima na brigu. E, mislim, negdje su se Alija i Erdogan malo prevarili. Svoju ćaćevinu, kaže se u Bosni, možeš ostavljati nekome u amanet, u nasljeđe, na brigu. Ćaćevina je privatna obiteljska imovina …stan, kuća, dvorište, njiva, voćnjak…
Okreni, obrni, ratuj, miri ..kako god ..ipak nikoga pojedinačno ova zemlja nije ćaćevina (ponajmanje Alije i Erdogana) već naroda koji u njoj žive. Da se po tom i takvom nasljeđu (amanetu) ravnalo, manje bi se svađalo, prije mirilo, manje dijelilo, složnije živjelo …eh to ti je sad sve već poseban jad, valjda sudbina Bosne …nas …mene …