KUD PLOVI OVAJ BROD

piše: Drago Oršić
Novo vrijeme, novi običaji, nove metode, novi odgoj, novi nazori. Sve u ovom našemu životu vrvi nečim novim, boljim, naprednijim. A je li sve stvarno tako? To je već veliko pitanje, ne samo za mene, nego i za svakoga, iole normalnoga čovjeka.
Vraćam se, neki dan, iz grada u prepunome S-Bahnu, i promatram ponašanje te današnje mladeži.Iako, ne samo ja, nego jos nekoliko starijih osoba, kako muških tako i ženskih, stojimo, jer su sva sjedeća mjesta zauzeta, uočavam kako se, nitko od tih školaraca, niti potruditi nije htio, svoje sjedeće mjesto ponuditi starijima. Nitko!

U moje vrijeme se to nazivalo nekulturom. A danas? Možda i godine donose svoje, te kao stariji počinjemo svijet gledati kroz neke druge naočale, ali i postavljati neka opravdana pitanje. Tako se pitam, gdje je nestao, onaj stari dobri kućni odgoj, koji se dobiva u vlastitome domu, od roditelja. Dok sam bio u tome dobu, znali su mi roditelji već ići i na živce, uvijek ponovno ponavljajući sve ono o lijepome ponašanju na ulici, u javnim objektima, odnosu prema starijima, i još tisuću stvari koje sam već toliko puta čuo.

No, ne samo to, nego sam stvarno i pazio na sve to, jer sam vjerovao, kako mi moji roditelji nikada ne bi nešta loše savjetovali, niti mi pokušali nešta, što je loše prodati kao uzoritu stvar. Vjerovao sam im kada su mi to govorili.
I vremena su tada bila druga. Poslije tog strašnog, drugog svjetskoga rata, ljudi su bili, po tko zna koji puta, na početku svoje egzistencije. Puno je bilo porušenih kuća, koje je trebalo ponovo izgraditi, puno je manjkalo na osnovnim stvarima, koje život znače, pa su i ljudi valjda, kao protutežu bijedi, više pažnje poklanjali kulturnome dijelu života.

No, kako je razvitak donosio materijalna dobra sa sobom, tako je to materijalno potiskivalo ono duhovno. Nije to toliko strašno izgledalo za vrijeme Titovoga apsolutizma, jer tada je postojala samo jedna uska linija bogomdanih, dok je cjelokupno stanovnistvo napredovalo, iako puževim korakom, ipak prema boljemu. I djeca, tih bogomdanih, morala su se ponašati kao i većina drugih, kulturno, iako su već kao osnovci imali zagarantiranu visku naobrazbu i sigurne pozicije, za kasniji život, iako su mogli raditi šta god su htjeli, jer tu je bio, bili otac ili majka, na visokom položaju, kao zaštita od bilo kakovih konzekvenci.

Kako ništa u životu nije vječno, iako nekada previše dugo traje, tako se uruši i ideja komunizma, a mi, sa starim navikama, pohrlismo u novi-stari kapitalizam. Ni shvatili nismo, da smo iz prizemlja skočili na prvi kat, zaboravljajući na stepenice.A upravo te stepenice su bitne, jer i oni ih gradiše godinama. Prihvatili smo njihove zakonitosti, bez rezerve, a možda nismo trebali, možda smo trebali postavljati pitanja, objasniti naše strahove i razmišljanja, naš odgoj, reći im da nismo protiv, ali da nam daju vremena da se prilagodimo.
Ne, ništa od toga nismo napravili, ali niti mogli napraviti, jer krađa i otimačina koja je nastala nakon domovinskog rata, natjerala nas je da se posvetimo isključivo svojoj egzistenciji. Bili smo prevareni obećanjima o pravednosti kapitalizma, isto onako kako je i europski, socijalni kapitalizam bio prevaren, obećanjima neokapitalizma, sa u celofan umotanom globalizacijom.

Umjesto da zemlje razvijenoga zapada, podignu standard svojim žiteljima, nastupio je period nesigurnosti, siromašenja i nezaposlenosti, a sve u korist šačice multimilijardera. Ponovo je kapitalizam pokazao svoje zlo lice, kao i nebrojeno puta do sada.
No vratimo se temi odgoja, sada i u ovakovim prilikama, i kod nas i na zapadu. Nakon ekonomskoga kolapsa, i ekonomske nesigurnosti, zemlje zapada nastoje nastaviti nadograđivati, iako ne posve uspješno, svoje započete reforme u odgojnome sistemu, ali nailaze na mnoge prepreke. Jer kako uvjeriti mlade ljude u poštenje, kulturan odnos prema drugome i niz drugih “sitnica”, kada im stvarni život svakim danom dokazuje da upravo suprotne stvari donose osobni boljitak i prosperitet u životu. Kako mu objasniti da samo red, rad i zalaganje donose blagostanje, kada na svakome koraku može vidjeti da upravo suprotne stvari , taj isti svijet, veliča i divi im se.

A mi? Pa, kod nas je mala grupica ljudi, s predratnim pedigreom, bilo partijskim bilo kriminalnim, pokrala sve što se dalo, dovela privredu na rub ponora, a na vlast su došli oni koji, niti imaju znanje niti viziju, kako zemlju pokrenuti ka biljitku.
Kako onda tražiti da se roditelji brinu o odgoju djece. Da bi si priuštili, koliko toliko normalan život, moraju voditi računa da sve dazbine, koje su svojom voljom prouzročili, a i one koje im država nemilosrdno povećava, budu namirene, a za to trebaju dvije pune plaće, ili možda i još nešto fuša.
Kako svojoj djeci objasniti da je red, rad i poštenje to čega se trebaju držati, kada i djeca sama vide drastične primjere, gdje nerad, lopovluk i prevara donosi ipak više, a posebno pitanje je kada im to reći, jer se nema vremena za sve. Moramo spomenuti i zakonodavstvo, jer i ono u sklopu s politikom igra važnu ulogu u svemu. U svim usvojenim aktima, koje smo preuzeli sa zapada, čini mi se ima previše toga što loše utječe na odgoj naših budućih generacija, no nitko se nije ozbiljno o tome izjasnio. Hvale vrijedne su stavke koje se bave zaštitom djece od svakoga nasilja, bilo u porodici, bilo u školi ili na ulici.

No šta je s obavezama, tih istih, to jest djece?! Kakve su konzekvence koje se trebaju primjeniti u slučaju da se djeca ne pridržavaju određenoga reda, propisanoga zakonom?
Poznat mi je slučaj, jednoga dječaka, dvanaest godina staroga, kojega je jedan trinaestogodišnjak, maltretirao. Njegova majka je, da bi razjasnila o čemu se radi, trinaestogodišnjaka, prvo prijavila roditeljima, a pošto nije bilo rezultata, javno upitala o čemu se radi. Smatrajuci se valjda dovoljno odraslim, uputio joj je, za ovo mjesto nekoliko neprikladnih epiteta, a rezultat je bio žestoka pljuska, koju je dobio. Za uzvratiti se ipak smatrao nedoraslim i slučaj je završio na sudu.

Epilog: Ukor mladcu i 3.500 kuna kazne majci za pljusku! Kako tome djecaku objasniti da je kazna toj ženi protivna svakome razumu, jer osim pljuske trebali su još i roditelji biti kažnjeni, pa bi onda valjda našli vremena i načina svome sinu pojasniti da se nikoga ne može maltretirati nekažnjeno, a niti neprimjereno razgovarati sa starijima.
Ne učinimo li nešta u tome pravcu, pravoga odgoja djece, doći ćemo u situaciju, gdje ce nam od svega samo ostati gorak okus, i to ne samo u ustima.

Nedavno sam bio doma i prisustvovao jednom kratkom, ali, u neku ruku šaljivom događaju. Šetali smo se u predvečerje gradom, a kraj nas, udaljeni tek nekoliko metara, pred jednim ulazom, dvoje mladih predalo se strastima, milijuć i ljubeći se, ne obazirući se na nas prolaznike. Kad smo bili upravo u njihovoj blizini, priđe im jedna, otprilike, osamdesetgodišnja gospođa, te ih, valjda iziritirana njihovim ponašanjem nagrdi, prilično glasno.
–Čujte vi balavci, nije li vas stid svijeta, tu se tako ponašati. To vas sigurno kod kuće nisu naučili, jer da znate šta je red, ne bi se tako ponašali.
Kratko prekinuvši nježnosti, mladac, s jedva 14 godina odgovori joj:
-E baba, da ti znadeš šta je red, već bi davno trunula kod svetog Lovre (Brodsko groblje).
–E, svašta! To je jedini bakin komentar. A i moj!